Alois Nebel: Silvestrovo u Bijelom Potoku

Volim ovakve trenutke. Trenutke u kojima se to završava, u kojima znamo da je sve već prošlo i samo se čeka da u peći dogori vatra. U kojima znamo da nismo ništa pametniji nego lani, ali valjda ni gluplji, već jednostavno jesmo. Svatko se u tom trenutku nada da će ono što dolazi ujutro kad se u peći naloži vatra, biti ljepše od onog što završava. Da će odnekud pasti sreća, novac i ponovno sreća ili da barem neće doći neka katastrofa. Volim trenutak u kojem je dobro zapaliti „dravu”, jedinu djevojku koja vas neće iznevjeriti, tri puta dugo udahnuti, zakašljati, zamisliti se i pripremiti u glavi neku želju, odluku, jednostavno magičnu formulu ne samo na Novu, već na cijelu sljedeću godinu.

Danas je Silvestrovo. Iza prozora pada snijeg, u peći pucketa vatra, a čitavog dana našom je stanicom prošlo tek par vlakova.

Zovem se Nebel. Alois Nebel. Riječ der Nebel znači magla. Međutim, ako je pročitate odozada, dobit ćete riječ Leben. A das Leben znači život. Ja nisam odabao to ime, kao ni tu suđenu mi omču koja mi od rođenja visi oko vrata, to je odabrao jedan željeznički inspektor. Imao je međutim pravo. Mislim da je upravo u tome smisao svega oko nas i u nama. Cijeli se naš život sakriva u magli iz koje nas ponekad zaskoči. Upravo mi se to događa. U magli se rađamo, u magli odlazimo, maglu često nosimo u glavi. Zovem se Alois Nebel i živim u Jesenikama, tom gorskom kraju na kraju svijeta, gdje zima nikada ne završava u potpunosti i koje nije otpisao Bog, već i vrag. Ovaj je kraj najljepši ujesen i u magli.

Živim u malom gradiću koji se zovi Bijeli Potok. Prije je to bio Weissbach, jer ovdje je nekada živjelo više Nijemaca nego Čeha. Znam ponešto o tome budući da sam točno između, pola Čeh i pola Nijemac. Nemojte me međutim pitati koja je polovica koja, to jednostavno ne znam. Prije ću vam reći kako su vlakovi vozili po našoj pruzi 1918. i 1938., godine 1945. i 1968. Također ću vam nabrojiti sve susjede koje su k nama donijela sudbina i vjetar povijesti, koji je u daljinu otpuhao sve Nijemce. Nabrojat ću vam također sve Grke, rumunjske Slovake, Vlahe i nekoliko Čeha koji su nakon rata po kazni bili poslani ovamo.

Zovem se Nebel i činim to što je barem jednom u životu htio iskisiti svatko od vas. Upravljam ovim svijetom. Vlakovima. Na željeznici sam i radim kao otpremnik te nikada nisam radio ništa drugo jer kad se čovjek rodi po utjecajem željeznice, ne preostaje mu ništa drugo. Meni se to dogodilo. Na ovoj stanici služio je još moj djed te sam ja na njoj završio. Međutim, ne žalim se. Recite, zar nikada niste poželjeli otpremiti vlak palicom, motkom prebaciti signalizaciju na slobodno ili barem prebaciti skretnicu na drugu prugu? Katkada je i to potrebno u životu.

Volim ovakve trenutke. Danas je Silvestrovo, nešto nestaje, a nešto drugo još nije počelo rasti. Volim ovaj trenutak kad završava jedna godina, a iz daljine navire druga poput sporog teretnog vlaka o kome čovjek još ništa ne zna.

Teretni se vlakovi kod nas zadržavaju dugo. Sprijeda vuče jedna bardotica, straga gura druga. Između njih vagoni. Puno vagona. Bardotica je dizelska lokomotiva. Tako ze zove zvog čvrstih prednjih limova koji izgledaju poput grudi slavne glumice koja se vjerojatno nikada nije vozila vlakom, ali nema veze. Ja joj to opraštam. Svejedno je lijepa poput te lokomotive i ponekad se u gostionici na kolodvoru posvađamo oko toga koja je obdarenija ženskom ljepotom, glumica ili lokomotiva. Kod nas je u pogonu puno bardotica. Također cvikerašica, hurvineka i lijesova. Svaka lokomotiva ima svoje ime i svaki će se strojovođa zakleti da imaju i dušu jer ponekad je na koljenima moraju moliti da uopće dođe do prijevoja na kolodvoru u Ramzovoj.

Volim ove trenutke. Palim dravu, udišem do pluća i mislim o tome kako premda nova godina donosi uvijek neku tajnu, nešto valjda ostaje. Na primjer komunisti i predsjednik Husák koji će, kao i svake godine, sutra u podne govoriti na televiziji i ponovno ga nitko neće razumijeti jer on govori polu-češki, polu-slovački, a osim toga svi će imati mamurluk. Magla će u dolinama također ostati. Pivo. Slobodna Europa koju potajno slušam kako bih znao što se događa u svijetu. I Wachek će biti ovdje, naš skretničar i trgovac koji nam nabavlja sve što postoji na svijetu. Amerike. Zavjese. Toaletni papir koji, kao sada, nigdje nemaju, a on ga uvijek odnekud čudom donese. Sve je poljsko, ali jeftino. I kazete iz poljskih spavaćih soba 3. I to će vam nabaviti kad vas uhvati tuga. Samo morate imati video. Ako ga nemate, možete tu kazetu baciti kroz prozor samo tako. Wachek kaže da s tom kazetom nitko nije sam.

Naime, mi smo svi inače sami, dovoljno je noću pogledati tko sjedi u kolodvorskoj gostionici. Ja, Wachek, ponekad njegov stari, pop, lugar, ratar. A tko je nekada imao ženu, ta je od njega pobjegla i vjeorjatno spasila svoj život. Ovaj kraj ždere ljude i otud se nitko neće živ izvući. Nikada nisam bio oženjem. Volim biti sam. Ne, ne žalim se. I osim toga, nisam opet tako sam. Imam vlakove, vozne redove, stan i mačka.

Uvlačim još jednu drinu i mislim na to što dolazi. Čovjek sa sigurnošću zna da će biti godinu dana stariji i možda dva kilograma deblji, više će ga boljeti kralježnica, a možda mu još naraste krvni tlak i kolodvorska liječnica u Jaseníku, čijeg je oca prošle godine pregazila drezina, predbacivat će mu pivo, tlačenicu i knedle sa svinjetinom i zeljem, taj slavni češki triatlon bez kojeg ne bismo bili to što jesmo. Kao da je već čujem!

„Gospodine Nebel, vi u žilama nemate krv, već mast. Vi ste mašina za infarkt.” Reći će mi na kontroli.

„Ali ja nikada nisam imao infarkt” nasmijat ću se. A doktorica će se također malo nasmijati, ali će se odmah potom uozbiljiti.

„Morate se više kretati.”

„Ali ja se krećem. Trčim gore dolje po peronu. Poput Zátopka.”

Ona će se još jednom nasmijati, potom uozbiljiti i ponovni nasmijati, zatim će pustiti svjetla na malom semaforu i pregledati mi oči: crveno, žuto, narančasto, zeleno.

Nisam slijep za bolje i nikada to neću biti. Ponavljam te boje, gledam je i znam da i ona dobro zna da je starenje i debljanje normalno, da je to u toj dobi normalno poput piva i mamurluka i svih tih stvari koje sam već nabrojio. Još mi na pamet padaju godišnja karta, uniforma, vozni red, Rusini koji su s nama već dvadeset godina i valjda će tu ostati zauvijek.

Svako malo im k nama šalju teretni vlak s cigaretama, mesnim konzervama, vodkom i benzinom, kojima svi trguju a najviše Wachek. A kad Rusinima netko pobjegne, u kraju se odvijaju manevri. Tog dečka uvijek ulove i zastrijele negdje u šumi, ako se već pred tim od staha ne objesi remenom poput onog koga sam preklani u zimi pronašao iza staje. Visio je tamo i bio smrznut do kosti. A ako netko pobjegne, svi su vojnici kažnjeni. Moraju, kao prošli put na primjer, rukama vaditi ugljen iz vagona na našem kolodvoru. Njihov zapovjednik to zove ugljenim praznicima.

Znam, znam…upravo to dosta ljudi ne voli. To neprekidno češko brbljanje, pričanje bez reda i skakanje s teme na temu, kojima tjeramo grozote svijeta i istine o nama samima, to naše kukanje, promatranje i beskonačno žaljenje samog sebe, gdje nas boli, što nam je tko oduzeo, što nam nisu dali i što nam ne ide. Ni to ne podnosim. Ali prije svege mislim da danas ljud ne vole riječ starenje, jer starenje nije lijepo i moderno, a ovo je vrijeme moderno. Ili se barem pretvara takvim.

Da vam bude jasno: ja se ne bojim starenja. Samo me tu na televiziji malo naljutilo što ljudi i posebno Pražani vole samo mlade i nove stvari koje se prodaju u robnoj kući Kotva, dok se meni čini da će se tamo jednom prodavati i novi umjetni životi. Od trčanja za mladošću više volim infarkt, sad, ovdje, na Silvestrovo, na toj našoj maloj stanici Bijeli Potok, koja ima tri prometna i jedan sporedni kolosijek, jednu gostionicu, skladište i staru signalizaciju, koja nam svijetli u magli još od Nijemaca. Maglu inače dobro siječe, to se mora priznati.

Ljudi se stalno nadaju da će ono što dođe biti ljepše, ali kad bi primjerice i bilo tako, oni bi se svejedno žalili. Dobro to znam prema željeznici. Kod nas se svaki dan pojavi netko takav. Naši su vlakovi vrlo dugački ili prekratki, u njima je jako vruće ili jako zima. Prljavi su i još k tome užasno skupi. Ta trabant je trabant, kupi si ga. Pa idi, govorim svaki put. Možda je sve to zato što se ljudi danas žale iz komfora i lijenosti, umjesto da rade štogod pošteno. Na televiziji su kazali da danas ljudi nemaju nikakve hobije, često imaju samo televiziju. I da ih je mnogo. Skretničar Wachek je ne primjer amaterski slikar, lemilicom će vam na šperploču spaliti jelena ili vašu djevojku. To je naučio u vojsci kod graničara na Šumavi kad je jednom uhvatio zalutalog istočnog Nijemca koji je htio pobjeći na zapad za djevojkom te je za to od zapovjednika dobio ručni sat koji ima još uvijek.

Barmen Šokin primjerice sakuplja recepte na gulaš iz cijelog svijeta. Potom je pokušava spremiti, ali na kraju uvijek skuha onaj svoj, gdje satima polagano pirja samo luk, goveđe koljenice, papar i sol a mi vadimo još sve dok ne pojedemo njegov gulaš te ga potom na koljenima molimo da sutra napravi još jedan, jer to je njegov pobjednički gulaš.

A ja? Sakupljam stare vozne redove. Znam što želite reći: oni su uvijek isti. Ali ljepota sigurnosti baš je u tome što vlakovi već sto godina voze jednako brzo ili polagano, ovisno o kutu gledanja. Ali vlakovi se barem nisu izgubili u toj magli našeg stoljeća. Za razliku od ljudi koji su se u magli toliko pogubili da su počeli jedni druge napadati i raditi nered. Sve to ponekad vidim u magli. Ali o tome nikome ne pričam. Kad sam to pokušao, odmah su mislili da sam pretjerao s dravom, kao da se s njima može pretjerati.

Na zahodu imam knjižnicu sto voznih redova, sto priča, koje su tamo nagomilali moj tata i djed. Kad sjedim tamo i čitam, katkada osjećam kako se okolo kotrljaju vlakovi, a u njima povijest i ljudi, vidim kako u magli dolaze i odlaze, mogu s njima govoriti u magli, ali radije se držim po strani. A kad je toga više, opet počnem čitat vozni red i ti brojevi brzo odagnaju te slike, jer u voznim redovima je uvijek sve jednako, kao u Bibliji. Kod nas vlakovi uvijek voze jednako brzo ili polagao, ovisi o vašem doživljaju vremena. Onaj tko poznaje vozne redove zna što je život jer zna da tračnice danas vode u Lisabon i Auschwitz.

Eto, volim ovakve trenutke. Snijeg iza prozora, vatra u peći, kava na stolu. Ali kava iz kolodvorske gostionice! S duplim rumom. Kava koja se u vama neće samo tako ohladiti. Znam što želite reći: na poslu ne bi trebalo piti. I ja se toga držim, ali danas je ipak Silvestrovo. A krajem godine naši inspektori imaju svoje brige, mislim obitelj, traženje darova i slično.

Ti su inspektori dobri dečki. Nije im lako. Katkada mi se čini da na svakog željezničkog inspektora dođe drugi inspektor koji kontrolira njega. Jednom mi se jedan ovdje u uredu povjerio, netom prije Božića. Dečko iz Ostrave, mlad, jedva da se brijao, ali oštar kao mač i važan kao ravnatelj glavnog kolodvora u Pragu. Zove se Karel Sladký.

Sve je prekontrolirao i ništa. Stalno se užasno mučio, crvenio i znojio, ali nigdje nijedna pogreška, na kraju mi ga je počelo biti žao. Stoga sam krivo odjavio vlak iz Lipove, ali on to nije ni primijetio. I tako sam to priznao. A on je počeo govoriti. Da nije izabrao to zanimanje. Ni ženu. Ni Ostravu u kojoj živi nedaleko od stanice Vítkovice te od vlakova s blokovima ne može spavati.

„I mene bude vlakovi,” govorim.

„Ali ja to nisam odabrao! Vi moda jeste, ali ja nisam!” vikao je Karel Sladký. „Želio sam biti plesač! Baletan! Kao Harapes.”

„To možete i dalje, zar ne?”

„Ali kad? I kdje? I s kime?”

Potom se Karel Sladký razbrbljao, kako ga je već u prometnoj industrijskoj školi u Češkoj Trebovi više zanimao balet nego vlakovi, kako je uvečer volio plesati Labuđe jezero. Govorio je o piruetama i lijepim balerinama s televizije te o tome kako se to bojao priznati. Ostao je sjediti u uredu dan, dva, tri i odjednom je Božić prošao.

Potom ga je počela tražiti supruga, na kraju i iz uprave, glavni inspektor svih inspektora, ali on je i dalje tu sjedio, pričao i pio kavu, da bi me na kraju upitao znam li što na njemačkom znače Nebel i Lebel, što ja doduše znam, ali nikad to Nebel i Leben nisam primijetio u svom prezimenu. Bio je to Karel Sladký koji mi je oko vrata stavio tu moju sudbonosnu omču na kojoj ću se jednom objesiti, omču od života, vlakova i magle.

Potom je zaspao i probudio se te popio grog i ponovno uživao u našoj tamnoj gorskoj prirodi koje ja bila prelijepa onako zaleđena, priroda vukodlaka, koja se iza prozora rasvjetljivala i gasila, tako da smo ga Wachek i ja morali nagurati do noćnog motornog vlaka u smjeru Šumperka, inače bi nam tamo sjedio i dalje.

Sve je dobro završilo. Karel Sladký se na kraju pronašao. Razveo se i nakon posla je osnovao baletnu grupu Modra vojska i s njom doživljava uspjehe po cjelom svijetu, od Aša do Čierne nad Tisou, ukratko po svm prugama ČSD. A u znak zahvalnosti svake godine na Silvestrovo u kolodvorsku gostionicu dolazi k nama održati svečanu predstavu.

To je kulturni događaj godine na kojem nitko ne nedostaje. Baletani doduše sa sobom ne dovoze samo dobro raspoloženje, već i dečke koji se pretvaraju da su Bodhalová, Vondráčková i Karel Gott te možda glume i pjevaju čak i mrvicu bolje od njih. Dovoze i djevojke koje u otmjenim uniformama plešu po stolovima kolodvorske gostionice. Glavnom je točkom Labuđe jezero inspektora Karla Sladkého, koje oduševljava posebno žene. To je navodno još bolje od baleta televizije NDR u Ein Kessel Buntes.

Sladký tiho plovi salom, uvija se među razbitim čašama i opušcima i divan je. Pretvara se u velikog čudesnog tužnog labuda i pleše kroz našu kolodvorsku gostionicu te se svi od te ljepote ukipe  i zaborave na zimu i brige koje im tište glavu. Svi se boje piti te čak i gutati ili počešati se jer je ovo stvarna ljepota koju čovjek ne može kupiti u Kotvi.

Tu se ukipi i Wachek kojemu prostačenje nije strano. Ukipi se i njegov stari koji vodi autokamp u koji nitko ne dolazi jer tko bi kod nas nešto tražio. To je ranije bio pionirski tabor, prije toga tabor za Nijemce u izgnanstvu, a prije toga podružnica njemačkog koncentracijskog logora te prije toga izviđački tabor a taj je uvijek bio pored toga. Ukipi se i Šokin koji inače nuklearnom brzinom pije jedno pivo za drugim. Ukipim se i ja. Svaki put kad ga vidim, osjećam kao da mi netko oko vrata steže omču od života i magle i moram si natočiti čašicu kako bih lakše disao, jer Karel Sladký pred nama pleše naš ples smrti. Ali najviše se ukipe žene, sve te kondukterke i blagajnice koje zovemo saskim Simmeringom zbog tih brda, zavoja, mostova i tunela.

Odrvene naime samo na površini. Unutra to vrije od dojma i mi im moramo dodavati maramice jer na kraju točke Sladký kao labud umire. I svi shvate da s njime umire i stara godina, a da tu novu neće biti tako lagano pobijediti. I tako na kraju plačemo baš svi kad labud Karel Sladký pada na zemlju među opuške. Tulimo i znamo da je i naš život ples među krhotinama.

Na kraju su svi doljmljeni i zagrle se. Nekoliko se želježničara pred gostionicom potuče s šumarima oko toga tko ima ljepše uniforme, ali i oni se potom opet zagrle i naruče novu žesticu.

Volim ovakve trenutke. Posljednji je vlak otišao, ubrzo će ponoć a drava me lijepo steže u plućima. Još ću jednu zapaliti.

U kolodvorskoj gostinici počinje tutnjati, Karel Sladký i njegovi plesači iz Modre armade već su na svojim mjestima. Omča je spremna. I ja pomalo idem. Svečanost završetka može početi. Moram još samo smisliti tu čarobnu formulu.

Stanica ČSD Bílý Potok, Jeseníky, 31.12.1988.

Autor: Jaroslav Rudiš

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s