Božićna pripovijetka: Čudna godina u Las Vegasu

„Čudna godina” kaže Michala i zamota si cigaretu. „Ali meni je stalno tako. Moj život su same pukotine. Tata se rastavio od mame kad su mi bile tri godine. Vidjela sam ga tek s šesnaest godina kad sam pobjegla k njemu u Prag jer sam shvatila da, suprotno onom što mi je mama uvijek tuvila u glavu, sve to ipak nije bila njegova krivica. Naime, ni s njom nije bilo baš lagano. Zar bi to s njom izdržao neki lik?”

Vani se grad ledi, a na radiju traje upoznavanje onih koji će zauvijek ostati sami. Pijemo grog, ali i unatoč tome cvokoćemo.

„Samo što sam od tate pobjegla nazad u Brno jer ni s njime nije bilo lako. Pobjegla sam i iz svih škola i osnivala bendove koji su se odmah raspadali. Pisala sam tekstove, ali samo do polovice, tu drugu nikada nisam mogla smisliti. Stoga sam se dosjetila spajati te prve polovice, ali to nije išlo, ta ne možeš spojiti ni šarana s devom.”

„Ti si pisala o šaranima i devama?” malo sam zijevnuo.

„Umaram te, zar ne?”

„Ma kakvi.”

„Katkada jednostavno imam osjećaj da sam i ja takva raspuknuta na pola. Katkada nevidljivo, ali katkada je dosta vidljivo. Ujutro se ne mogu ni u ogledalo pogledati.”

„A da nisi možda samo mamurna?”

„I to je povezano s tom mojom raspuknutošću na pola. Ne mogu zaspati i onda trgnem bocu vina. Ujutro ne mogu doći k sebi. Moram popiti dvije kave i putem do hotela u tramvaju popiti još i redbul. Srce mi potom tako nabija da ga moram utišati neurolom. Samo potom sam opet umrtvljena i moram se ponovno pokrenuti. Cijeli se život samo pokrećem i zaustavljam poput pokvarenog tramvaja.”

„Radiš u hotelu?”

„Da, da. Kad turisti kažu da žele nešto autentično, šaljem ih ovamo, u Las Vegas.”

Michala je mršava, visoka i crnokosa, na sebi ima crnu kožnu jaku i ofucale čizme te i sad u noći nosi sunčane naočale. Kao da je ovamo ispala s turneje nekog njemačkog elektropankerskog benda.

Kad govori o svojim pukotinama lagano se smije, kao da ih tim smijehom želi zacijeliti. Ima dvadeset i tri godine, nisam je vidio godinu dana i nikada prije toga. Naletili smo slučajno jedno na drugo u toj božićnoj bitci štandova na trgu Slobode. Završili smo u otrcanom baru nedaleko kolodvora.

„Ovo je jedino pravo mjesto u Brnu.”

„Zove se Las Vegas.”

„Možda upravo zbog toga. Ovdje ima više automat klubova nego tamo. Ovo mjesto govori istinu o ovom gradu, čovječe. Nikakav Fuchs. Las Vegas.”

Potom objašnjava da je Las Vegas zapravo sajmovski štand. Zidovi su tako tanki da je tu uvijek deset stupnjeva više nego vani. Ljeti četrdeset, zimi nula. Ljeti se u pivo stavlja led, zimi se pije samo grog.

„Sve gostionice nešto glume, ali ovdje je predstava već završila. Las Vegas, Brno.”

Prvi smo se put susreli lani na Flédi. Bend nije bio Bog zna što pa smo cijelo vrijeme brbljali u obližnjem kebabu i potom smo s nekim društvom otišli dalje. Iz šale ili gluposti napisao sam joj na ruku tekst neke pjesme. Ni više ni manje. Potom se nismo sreli godinu dana. I to je moguće u Brnu. U Las Vegasu sigurno također.

Za šankom sjedi opasna dugokosa djevojka utegnuta u tajice. Puši jednu za drugom te usredotočeno nekoga na daljinu uništava sms porukama. Dva mladića trude se podojiti automate, na polici pored ruma i vodke trepće Santa, a o šank se opire mršavi naci. Na sebi ima samo potkošulju iako tih par ljudi što u Las Vegasu čekaju to nešto, nije skinulo ni jakne.

„Taj tvoj natpis na ruki, i to je bila lijepa pukotina.”

„Što sam ti tamo zapravo napisao?”

„Ne znam, ali bilo je na njemačkom.”

„Aha.”

„Ja ne znam njemački, ali moj je dečko znao. Ujutro je to pročitao i to je bila prva pukotina u našoj vezi.”

„To mi je žao, kvragu.”

„Ne, meni je drago, barem se to ubrzalo. Druga krhotina bio je život u toj rupi. Zahod na dvorištu, voda na hodniku a struja spojena na vod. Živjeti s pankerima bila je njegova ideja, kako ne bismo morali plaćati i kako bismo bili slobodni.”

Nejasno se sjećam kako je o tome govorila i lani.

„A posljednji pukotina bila je namirisana kuja kod koje se odlazio grijati na Veveří. Jednom sam ga potajno slijedila i potom čekala dolje u kafiću. Bila sam toliko nervozna da sam se skroz uništila. Potom su izašli van i ja sam također izašla te smo stajali nasuprot sebi na pločniku…”

„I šo onda?”

„Ništa. Htjela sam mu opaliti šamarčinu, ali jednostavno nisam. Stajali smo tamo kao budale i potom je svatko otišao svojim smjerom. Tako je izgledao naš konačni rastanak.”

Na radiju svira Ponoćka. Naci pleše s barmenkom, dečki za automatima pjevaju zajedno s pjevačem. Aleluja. Potom ponestaje ruma za grog i Las Vegas se zatvara.

Hodamo kroz grad koji se smrzava. Sve te ravne i stroge kuće odjednom su krive. Ili smo krivi mi. Na Moravskom trgu gore svijeće.

„Čudna godina” kaže Michala i zamota si cigaretu. Upaljač joj je nekamo nestao. Podigne sa zemlje jednu svjećicu, zapali si i položi je pored fotografije s predsjednikom. Cijela je pokapana voskom.

„I ovo je krasna pukotina” skine svoje crne naočale i očima prijeđe preko te žute nemirne površine. Oči su joj pomalo natečene.

„U zadnje virijeme stalno plačem.”

Potom podigne fortografiju, pogleda je i strpa je u džep.

„Božićni poklon za crne dane” kaže. „Sjetila sam se što si mi na ruku napisao. Leben hajst leben, tako nekako. Što to znači?”

„Ta Laibach…Nešto kao život je život. Valjda smo pričali o njima.”

„Ali zašto si mi napisao baš to?”

„Ne znam…Stvarno ne znam.”

Gledamo uzburkano more zapaljenih svijeća. Sve te fotografije, poruke i molitve.

„Čudna godina,” kažem.

 

(Brno, 23. 12. 2011. Posvećeno V.H.)

Autor: Jaroslav Rudiš, © Jaroslav Rudiš, 2011.

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s