Krajem nakon bitke

Ljetna pripovijetka

Sunce prži, koprive također, a ja nisam sigurna što mi više smeta. Ta sparina, te koprive ili to što sam opet podlegla, što nisam rekla ne, što to još uvijek nisam naučila, što i dalje imam strah od samoće te sam opet s njime otputovala na vikend. Stojim na maloj granici usred polja. Brišem si oznojeno čelo, psujem što sam u autu ostavila sunčane naočale i gledam prema šumi na obližnjem brežuljku. Sunce se poigrava sa mnom, a vjetar se poigrava sa žitom.

„Svuda ovuda su išli,” zove me Roman i gleda u kartu. „Možeš li to zamisliti? Svuda ovuda se to odigravalo. Mišo, zamišljaš li?”

„Da,” odgovaram i otpijem.

Ne lažem. Sada ne. Trudim se doista sve to zamisliti. Barem na trenutak. Ne činim to jer me  veseli, niti zato što veseli njega, već se možda u toj zamišljenoj slici nalazi neko oslobođenje, neki put prema izlazu. Zamišljam to, ali vidim tek savijeno žito, krovove seoskih kuća, šumu i pred sobom vidim Romana: njegove snažne ruke, osunčana ramena, izbrijanu glavu. Trudim se zaboraviti sve sumnje. Bit će to u redu, naravno da hoće. On me voli, da, ja njega volim također. Zato sam ovdje. Preskačem koprive, bacam se u pšenicu i preplašim zeca koji ispali kao iz topa te za sobom u žitu ostavi crtu koja se još dugo njihala.

I ja se stresem. Prestrašim se. Kriknem. Roman se okrene.

„I topovi, svuda ovuda pucali su topovi. Možeš li to zamisliti?” pokazuje i Jitunka na njegovoj nadlaktici se zategne. Jitunka je plava, ali ne plava poput neba nad nama. Ono je svijetlo, pomalo izblijedjelo, izmoreno suncem. Jitunka je tamnoplava i ja se bojim da nikada neće izblijediti. Jitunka – istetorivarno ime njegove prve žene i uspomena na vojsku. Nikada je nisam vidjela, a Roman ne priča o njoj. Ali njeno ime vidim svako malo. Hoće li jednom na drugu ruku istetovirati moje ime? Koje također neće izblijediti? Želi li to uopće?

„Tamo na Chlumu stajale su austrijske bitnice. To je sigurno bio masakr. Navodno nakon toga nitko nije poznao što su seljaci ovdje sadili. Možeš li to zamisliti?”

Hodamo poljem prema šumi kao što su se ovuda u smrt išli pred toliko godina austrijski vojnici koji su se nedaloko od mjesta Hradec Králové sukobili s pruskom vojskom u drugoj najvećoj bitci devetnaestog stoljeća, kao što mi je Roman objasnio.

„Nama to ide, imamo kratke hlače i majice, ali oni su imali teške uniforme, teške puške i još je k tome bilo odvratno vrijeme i također su mnogi među njima imali proljev. Nama krasno svijetli sunce, divota” priča dok njegova slova odnosi vjetar. „Ali tada je to sigurno bio masakr”.

Hodamo dalje i ja mislim o tome kako vikend provode djevojke iz ureda, Klára i Zdena. Klára se kupa negdje s obitelji, Zdena leti na motoru s tim ubrzanim higijeničarem iz marketinga s drugog kata, koji ide u solarij i posvuda se brije. Znam to, jednom sam slučajno spavala s njime, bio je kao od gume, ali Klári to nisam rekla. Nisam joj rekla ni to da ću s Romanom obilaziti bojno polje iz 1866. godine. Već vidim njihove poglede i upitnike u očima, da nisam skrenula. To je naime teško objasniti.

Rekla sam im da letimo na produženi romantični vikend u Pariz. To jednostavno zvuči bolje nego bitka kod mjesta Hradec Králové. Moram smisliti što ću im reći kad se u ponedjeljak ujutro nađemo na hodniku kod automata za kavu. Morat ću im pričati što sam sve doživjela s Romanom u Parizu, kakvi su bili hotel i let, kamo me odveo na večeru. Moram negdje kupiti bocu francuskog vina, uvijek s izleta donesemo takve poklone. Kvragu, htjeti će vidjeti kakve sam krpice donijela. Morat ću to nekeako izbjeći ili na brzinu nešto kupiti, barem grudnjak i hlače, to mi ionako treba. Nitko neće prepoznati odakle su, danas se sve to ionako šije u Kini.

Probijam se poljem iza Romana koji misli na taj krvavi masakr svuda oko nas. Dok ja mislim na Pariz. Nikada nisam bila tamo. Morat ću to proguglati, Klára i Zdena su već bile u Parizu, ne smiju me otkriti. Pariz… Kafići. Butici. Louvre. Napoleon.

„A Napoleon, je li se i on ovdje borio?” zovem Romana.

„Kako Napoleon?” gleda me strogo i Jitunka na ramenu se namršti.

„Mislim ovdje.”

„Napoleon je već odavno bio mrtav. Borio se kod Leipziga 1813. godine, to je bila ta najveća bitka devetnaestog stoljeća. Ta govorio sam ti o tome u autu.

„Ah da, zapravo…”

„Tamo sam mislio otići idući put. Idemo li?”

„Naravno, to će biti super…”

„Lijepo ćemo se onuda prošetati…” Roman i dalje nešto priča, ali ja ga u toj sparini ne mogu doživljavati. Čujem samo pojedine riječi: top, pruske puške, austrijske puške, sprednjače, ostraguše…Možda imam sunčanicu. Možda toplotni udar. Možda oboje.

„A žene?” izleti mi odjednom.

„Što sa ženama?” okrenuo se.

„Jesu li se tada ovdje borile i žene?”

„Pa to ne znam. U bitci vjerojatno ne. Možda kao njegovateljice. Ali sugurno su lokalne žene morale ovdje pomagati pokapati.”

„Znači bilo je kao i uvijek: muškarci se potuku, naprave nered, a žene pospremaju.”

„Oprosti, ne čujem, vjetar, što si kazala?”

„Ma ništa…”

„Kakav nered?”

„Da te volim.”

„Što?”

„Rekla sam da te volim.”

„Da, da, bio je to lijepi masakr.”

„Konačno smo se probili kroz žito do okrajka listopadne šume. Noge me peku od kopriva, a Roman razgledava prvi od desetak spomenika od pješčanih stijena koji se uzdižu na mjestima masovnih grobnica koje valjda broje više grobova nego što ova šuma ima stabala.

Isuse, ja želim doma, pomislim, ali Romanove oči iskre oduševljenjem. Objašnjava kakva se tragedija ovdje odigrala, kako je samo u ovoj šumi poginulo pet tisuća vojnika, Autrijanaca i Prusa, kako su ovdje posloženi u masovoj grobnici.

Borili su se protiv sebe, a ovdje leže u jamama jedan preko drugog. A sada ovdje stojimo nas dvoje. Nije li to apsurdno? Možeš li to vjerovati?

To mi se čini apsurdno jer me ratovi  nisu nikada zanimali. Ništa ne govorim. Umorna sam. Drago mi je međutim što je Roman sretan, jer je po tom pitanju poput svakog muškaraca: ako ne dobije to što želi, postane pomalo zloban. Ali on me voli i ja volim njega. Barem se nadam. Sad će sve spomenike, križeve i grobove htjeti označiti na karti i fotografirati ih. I ono glavno, želi prespavati u toj šumi smrti. Zato nosi taj ruksak sa spavaćim vrećama i podlogama. Sve to želi proživjeti. Ponekad se doista bojim za njega.

Hodamo spokojnom, hladnom, tamnom šumom i Roman me odjednom uhvati za ruku.

Zaustavljamo se.

„Zatvori oči i slušaj. Čuješ li tu bitku?”

Ne čujem ništa.

„Neki stručnjaci iz područnja kvantne fizike trvde da vrijeme ne teče prema naprijed, već da se stalno vrti u krug, sve se stalno događa odjednom. To znači da smo mi ovdje i istovremeno se oko nas u tom istom trenutku odvija bitka.”

Čujem samo ptice, kukce i vjetar u krošnjama listopadnog drveća.

„Ja čujem. To je ovdje. Pet tisuća mrtvih. Možeš li to zamisliti?”

Piški mi se.

Upitam „Znači li to da smo vječni, nikada ne umiremo i stalno se vrtimo u krug?”

„Da. Kakav masakr, zar ne?”

Razmišljam nije li Roman od te vrućine definitivno skrenuo.

Sunčanica. Toplotni udar. Možda oboje.

Upoznala sam ga preko jedne prijateljice u trenutku kad sam shvatila da moji vršnjaci nisu ni za što. Naravno, više manje svi se žele ženiti i imati djecu, ali samo zato da bi se potom rastali. To je jednostavno tako. Htjela sam pronaći nekog tko je već prošao tu fazu života. Tko ima iskustva, tko je već bio oženjen, razveden je također, cijeni pristojne djvojke i ima uglavnom sređenu prošlost, kako se to kaže. Roman je ove godine napunio četrdeset i osam godina te s Jitunkom koja se mu plavi na ramenu ima dva sina. Jedan je u gimnaziji, drugi na fakultetu. Nisu zajedno već sedam godina, ali tu tetovažu ne želi ukloniti. Boji se da će mu tamo ostati veliki ožiljak. Kvragu, valjda je ne voli i dalje?

Ima malu građevinsku firmu, veliki terenski auto i hobi mu je vojna povijest. Na početku mi se to činilo simpatično poremećeno. Netko se pali na podvezice, netko na uniforme. Cure iz ureda su išle na kupanje, mi na ragledavanje i povijesne susrete. Sad mi je to manje simpatično, ali volim ga i dalje. Ne želim biti sama. Volim li ga? Ili ne želim biti sama? Zapravo ne znam. Žalosno je kad imate trideset i tri godine, a i dalje ne znate.

Mrači se.

Na livadi smo složili vatru. Pečemo kobasice. Noć pomalo dolazi u šumu i pada na nas. Mirna, tiha, sveobuhvatna, neočekivano krhka. Lijepi trenutak. Ne mislim na to da su svugdje okolo grobovi i leševi. Pritišćem se k Romanu. Umorna sam.

„Zašto se ne bismo vjenčali?”

Ništa ne govorim. Gledam u vatru. Ovi plameni jezičci odjednom mi se čine bolji od televizije i facebooka i čavrljanja s curama zajedno. Razmišljam o tome kako bih im u ponedjeljak mogla reći da smo u Parizu roštiljali na terasi stana naših poznanika. Kakvih? Ta poznanika jednih poznanika. To bi prošlo.

„Halo, nešto sam te pitao.”

„Da…naravno. Zašto ne…Ali želim da na ruku istetoviraš moje ime.”

Potom popijemo do kraja bočicu ruma i ja tonem u san. Padam u unutrašnjost šume i snova. Letim prostorom. Velika i spokojna. Nema me. Odjednom me probudi strašna buka. Otvorim oči i vidim kako oko mene lete metci. Posvuda se valjaju vojnici u starim uniformama i umiru. Pod njima padaju i njihovi konji te jezivo vrište dok iz njih komadi željeza ispuštaju život. Tražim Romana. Trčim po šumi. Trčim po bojnom polju i izmičem metcima. Razmišljam o vremenu koje se vrti u krug. Ovdje sam. Negdje sam drugdje. Provlačim se među mrtvima i ranjenima. Njihova me lica podsjećaju na sve moje ljubavnike. Imam groznicu. To su oni, doista. Na sebi osjećam njihovu krv. Padam i opet se podižem. Tražim Romana. Vrištim. Plačem. Padam. Želim otići. Želim biti u svojoj garsonijeri na Palmovki. Ne mogu pronaći ni samu sebe. Dok me najednom netko ne uhvati za ruku.

„Što ti je?” trese me i ja prepoznajem Romanov glas.

„Trčala si po šumi poput luđaka. Što se događa s tobom?”

Ne znam. Ništa. Sunčanica. Toplotni udar. Sve. Želim otići odavde. Želim doma. Bojim se. Želim mu reći da ja nisam za to. Da odustajem. Želim biti sama. Želim otići od njega.

Pritisne me k sebi.

„Bit će u redu,” šapće, „Samo mala groznica. Bit će u redu.”

Želim mu sve reći. Reći ću mu to. Sad ću mu reći. I pogledam u tamu šume.

 

(Lipanj 2011., objavljeno u OnaDnes, prilogu MFDnes, 27.6. 2011.)

© Jaroslav Rudiš 2011

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s