Tour d’Europe

Uglavnom je bilo obratno. Uglavnom je Hana čekala Kristýnu.

Sada Hana gleda kroz vrata kafića. Kristýna sjedi za stolom u crnom kostimu.

Izgleda pomalo hladno ako se uzme u obzir da se već neko vrijeme znoji na Tour d’Europe. Samo one znaju što to točno znači.

Hana ulazi, a Kristýna si kad je spazi zagladi suknju i pozove je: „Bok Špeku”. Hana odgovara „Bok Antikriste”.

Nasmiješe se jedna drugoj i odmjere se od kose prema štiklama. Znaju se već tako dugo. Kolegice iz gimnazije iz doba kad se više nisu nosile sintetičke hlače, kad je Europu dijelio Berlinski zid, a spajale pjesme švedske grupe Europe. Neko su vrijeme spavale s istim mladićem. Hani je tvrdio da je hokejaš, dok je Kristýni govorio da je nogometaš. Na kraju se ispostavilo da se bavi orijentacijskim trčanjem. Dezorijentirana – to je ta riječ. Tako se Hana osjeća posljednjih mjeseci.

Zajednička soba u domu. Isti fakultet. Zajednička skripta. Rimsko pravo. Građansko pravo. Vježbe iz kemije. Zajednički prijatelji. Koliko je prošlo godina? Petnaest? U svakom slučaju dovoljno da svaka bude na drugom dijelu svijeta.

Sve je kao jučer. Sve je kao danas. Sve je kao sutra.

Naručile su malu bocu vina.

Nekada su u domu imale cijeli jedan zid obložen zelenim bocama vina. Hana na trenutak razmišlja jesu li doista nekada mogle piti vino s nazivom „Ostravský kahan”. Mogle su. Jedne noći Kristýna je međutim kroz prozor redom pobacala sve boce na dvorište doma. Kad je Hana ušla unutra, Kristýna je već stajala s posljednjom bocom na prozoru. Plakala je. Povukla ju je unutra u sobu. Potom su plakale obje.

Zapalile su cigaretu. Kao i tada. Kao i toliko puta kad je koja od njih doživjela neuspjeh.

„Mislila sam da si prestala”, kazala je Hana.

„Opet sam počela.”

„Kad?”

„Danas ujutro.”

„Loš dan?”

„Loš dečko. Zapravo…nikakav dečko. Zapravo nikakav pošten dečko, da se točnije izrazim.”

Hana je kimnula. Ništa se za pola godine nije promijenilo.

„Što to imaš tamo?” Hana je pokazala na papir na stolu. „Ti ideš u kupovinu?”

„Popis obavezne literature.”

„Što? Matura? Ponavljaš?”

„To mi je napisao taj novi. Da napisao – sastavio po abecedi.”

„Onaj liječnik? Iz Finske?”

„Ne. Onaj matematičar. Iz Irske. Navodno bi ga veselilo kad bih to prošla kako
bismo se bolje razumjeli. Osnove fizike, matematike, geometrije…”

„Znači sad se bacaš na brojeve?”

„Brojevi me zanimaju, ali bojim se da drukčiji nego ti njegovi…”

Kristýna se priklonila kako je nitko me bi čuo.

„Mislim da još nikada nije imao seks. Pokazala sam mu ovo,” Kristýna zadigne komadić suknje i pokaže podvezicu. „A znaš li što je on učinio? Da mogu li mu iz kuhinje dodati tablice. Tako sam otišla.”

„To bi trebala cijeniti. Nije puno muškaraca koji ne skaću odmah na žensko meso.”

„Ali ja sam htjela upravo to – da mi skoči na meso! Ionako ja od toga nemam ništa. Ta znaš da ja nikada nisam puno čitala. Pogotovo ne o matematici! Osim toga, baš sam negdje porčitala da ljudi koji puno čitaju time nešto nadomještaju, nešto što im u normalnom životu nedostaje, na primjer sreću. Da jednostavno ljudi koji puno čitaju nisu sretni. Ti puno čitaš, zar ne?”

Hana je kimnula i na trenutak je pomislila nema li Hana možda pravo.

„Čekaj, vi ste se zbog razišli zbog jednog neuspješnog seksa?”

“Ne. Razišla sam se s njime točno sat vremena prije našeg prvog seksa.”

Hana to nikada nije izrekla na glas, ali divila se Kristýni zbog jedne osobine: bila je brza. Doduše ne u sto metara na stadionu, iako možda i u tome, već prije svega u svojim strastima. U ljubavi. To Hani nije išlo. Uvijek je bila spora – kako u ljubavi, tako i u snovima.

Hana je pokušala djelovati brzo samo jednom. On se zvao Werner May i sreli su se u Nacionalnoj galeriji. Pogledali su se i to je završilo desetminutnim grljenjem na toaletu. Dva su se mjeseca redovito nalazili tamo. Jednom su ih međutim ulovili stražari i izveo ih je sam ravnatelj. Još se i danas Hana s laganim gnušanjem sjeća njegove naušnice i sijedog konjskog repa. Od tada više nikada nije bila brza. I također više ne ide u Nacionalnu galeriju.

Ali Wener May nije samo tako nestao iz njenog života. Tvrdio je da je doista udaljeni rođak slavnog spisatelja koji nikada nije napustio Dresden, a pritom je pisao o cijelom svijetu.

Jednog su dana zajedno otputovali u estonski Pärnu. Tražio je tragove svoje bake koju su povijest, ljubav prema njemačkom časniku i strah od Staljina odveli na kraju rata s Baltika u Lübeck. Nisu našli rodnu kuću u Pärnu. Na njenom je mjestu nastao sovjetski zabavni park. Stoga su za lipanjskih bijelih noći vodili ljubav u raspadajućem domu strave. Dom strave na cijeli je tjedan postao njihova nova Narodna galerija.

Nakon povratka Werner se u Pragu sprijateljio s njenim starijim bratom koga su zbog spretnosti u motanju debelih džointova zvali Špekom. Iako ona nikada nije bila debela, više je nitko nije zvao drukčije no Špekica. Na kraju je pozvao Hanu na treking u Alpe. Činilo se to dobro. Barem na početku.

Iza prozora kafića skočila je dvadesetdvojka, noseći pospane putnike u njihove krevete u stambenim zgradama. To je jedina stvar koja se ovdje sviđala Hani – tramvaji koji se škripeći ovijaju oko staklenih zidova kafića. Natočila je vino. Malo je kapnulo na stol. Zapalila je novu cigaretu.

„Jesi li ikada čitala Karla Maya?” pitala je Kristýnu.

„Želiš li mi možda isto dati neki popis literature?”

„Jesi ili nisi?”

„Nisam.”

„Tebi se nikada nije sviđao Vinnetou? Primjerice kad ti je bilo deset godina? Nimalo?”

„Taj stari hipijevac? Nikada. Zašto pitaš?”

„Ništa, samo tamo sam se sjetila. Kako zapravo ide Tour d’Europe?”

„Dobro osim te irske dionice. Prošla sam Skandinaviju. Nazire se i Portugal. I još jedna Slovačka. Zato sam si ponovno pustila Elan i Tublatanku. Ja to volim uz muziku.”

Naziv Tour d’Europe Kristýna je izmislila prije nekoliko mjeseci prije pristupanja Češke republike u Europsku uniju. Tada su o tome pisale novine a ona je bila frustrirana vezama koje nikada nisu trajale više od par dana.

Razmišljala je o tome gdje je pogreška. Samo uvijek bi nailazila na prazninu, bijes i samu sebe. Stoga je odlučila izbiti klin klinom. Otišla je na put. Na Tour d’Europe.

Ima sve potrebne preduvjete: lijepa je, brza, zaigrana i nestrpljiva.

Kristýna se po ocu Grku zvala Artidisová. Međutim, kad su joj u rađaonici ispunjavali rodni list sestra je napisala Antikristová i to se otkrilo tek nakon petnaest godina kad je trebala dobiti osobnu kartu. Ime su joj ispravili, ali je Antikristová živjela i dalje kao nadimak. Za razliku od Hane bila je na svoj nadimak ponosna. Voljela se njime razbacivati.

Kristýna je trčala od kreveta do kreveta. Dobrovoljno i željno. O svemu je vodila neku vrstu dnevnika koji je jednom pokazala Hani. Obična crvena školska bilježnica. U kućici predmet pisalo je: Zemljopis. Jednom će to navodno izdati kao knjigu jer baš bi takvu navodno sama kupila. „I pročitala bih je do kraja,” izjavila je.

Hana je od Kristýne doznala zašto se poza u kojoj je žena gore u Norvešoj zove bijeli medvjed. Zašto se 69 u Italiji kaže 666. Zašto Britancima erekciju čuva plakat s omiljenim nogometnim klubom na zidu pored kreveta. Gdje Belgijke skrivaju belgijsku pralinu. Te što je Švicarcima Matterhorn, Slovacima Velká Fatra, Poljacima Čudo iz Czestochowe i Škotkinjama čudovište iz Loch Nessa.

„Ja za to nisam kriva. Žrtva sam vlastitog imena. Zapravo nadimka,” jednom je komentirala.

Hana joj je malo zavidjela, ali nikada to nije priznala. Grlio ju je doduše samo Wener May, ali zahvaljujući njemu bila je cijelo jedno koplje ispred Kristýne. Ta je doduše odlučila proputovati cijelu Europu, ali jedan narod nije imao mjesto na njenim satovima zemljopisa – Nijemci. Ni istočni, ni zapadni, ni sjeverni, ni južni. Uopće nikoji.

„Nijemac kod mene nema šanse,” jednom joj je rekla Kristýna. „Jednostavno tamo ne ide vlak. Ni S-Bahn, ni U-Bahn.”

Kako to biva, bilo je tome krivo iskustvo iz doba odrastanja i prava pomalo uništena ljubav u Warnemündu. Hana je naime odmah prvi put naletjela na momka koji je bio brži od nje. Sviđao joj se, ali prvi je seks međutim zamišljala drukčije nego iza toaleta na plaži punoj pijanaca iz Istočne Njemačke, koji u mraku urlaju hitove grupe Pudhys. Mario je u nju ulazio straga. Oštro. Tupo. Pijano. I Kristýna je bila pijana, ali ne toliko da to ne bi osjetila. Ono najbolje došlo je na kraju. Zapravo, to najgore. Na svojim je leđima osjetila njegovu večeru.

„Oprosti,” kazao je Mario. „Sorry. To je bio samo đuveč.”

Kristýna je bježala, on je vikao još nešto za njom, ali ona nije uopće htjela slušati. Cijelu je noć provela pod tušem. I danas ponekad ima osjećaj na na sebi osjeća njegov đuveč. Đuveč s jajima i debelom njemačkom kobasicom narezanom na tanke ploške.

Ali Europu na sreću ne čini samo Njemačka. Europa je beskonačna. A Kristýna to zna najbolje od svih.

Hana si je natočila vino i kimnula konobarici da donese drugu bocu. Usijana je dvadesetdvojka sa škripom navalila na most. Hani se činilo da umjesto vozača u kabini sjedi veliki pas. Već je dugo smatrala da treba manje piti. I dugo je smatrala da si treba pronaći nekoga. I pokopati nekoga u toj svojoj glavi. Nekoga tko se zove Werner May.

Točno je godina dana otkako se razišla s njime i još uvijek od njega u glavi ima strah. Trudila se isprati ga s nekoliko očajničkih brzinskih snošaja s kolegom iz ureda. Nije pomoglo.

Werner May. Htjela je za njega reći Kristyni, ali ta ju se preduhitrila. Kao i uvijek.

„Ja sam samo uvijek mislila da ću s trideset godina sjediti negdje s muškarcem, s troje djece u krilu, ljeti ću ići u Hrvatsku, zimi u Krkonoše i to će biti dosadan, ali spokojan, krasan, češki, mirni život. Da ću biti odgovorna. Jer odgovornost je dosadan spokoj. A pogledaj me: nema muškarca s kojim bih izdržala duše od tjedan dana. Nema djeca. Nema Hrvatska.”

„Ali nema ni dosade. Bila si u Španjolskoj, zar ne? S Markom. I na Islandu, zar ne? S tim, kako si ono rekla, Jackom…”

„Da, Jack the Ripper. Bio je čudan. Ta svaki je Islanđanin čudan. A ovaj je uz to bio i islandski Japanac. Jedan od dvojice koji tamo žive. Stalno nas je htio snimati na video. I stalno je htio da doma čistim u školskoj uniformi. Stoga sam rekla… polagano dečko, ovo bi moglo loše završiti. Naime, Japanci danas čine samoubojstva u izravnom prijenosu.”

„Ali onaj Mađar te htio ženiti, zar ne? A onaj Britanac također. Poljak isto.”
„To da. Svi te dečki u određenom trenutku žele oženiti. A gdje su sada? Pitam te: gdje su sada? Sa svojim bivšim djevojkama. Ili s nekim drugim djevojkama. Gdje su ti pravi, sjajni, odgovorni muškarci koji su neodgovorni samo u krevetu? Gdje su ti muškarci što žele nas dvije?”

„Možda sjede negdje i pitaju se gdje su neke dvije sjajne odgovorne seksi djevojke što žele njih.”

„To sigurno – negdje možda sjede, ali gledaju nogomet na televiziji i jedu čips. Ne podnosim muškarce koji jedu čips. Jesi li kada već osjetila ujutro na prsima čips sa češnjakom? Nema ništa gore. Možda jedino đuveč.”

Werner May nije jeo čips. Ni đuveč. Živio je zdravo. Ali zato je dosta nezravo testirao djevojke. Kad bi se to s nekom činilo ozbiljno, pozvao bi je na treking u planine – Alpe, Tatre ili Pirin u Bugarskoj. A upravo tamo poveo je Hanu. Pozvao ju je kako bi pokazala što zna. Tjedan dana trčali su stjenovitom pustoši poput vihora. Hani su od toga utrnule noge. Ali sve je izdržala. Posljednja točka testiranja bilo je spuštanje po užetu. Ona koje je to uspjela, bila je njegova. Problem je bio u tome što nijedna nije uspjela. Pa ni Hana.
Naručile su kavu. I cigarete.

„Kako ti je uopće palo na pamet to nazvati  Tour d’Europe?” Hana je upitala Kristýnu.

„Jer ne znam voziti bicikl.”

„To valjda svatko zna, zar ne?”

„Možda zna svatko, ali ja ne. Nikada to nisam naučila. Imam problem s ravnotežom. Odlučila sam da moram probati drukčije. S biciklom ne možeš spavati.”

Hana i Kristýna imaju problem s češkim muškarcima.

„Devedeset posto čeških muškaraca su psihopati. Tih deset posto samo su nešto manji psihopati. Svi od nas žele neku vrstu vlastite majke,” tvrdi Kristýna.

„A niti jedan ne sjeda dok piški.”

„Misliš li da to i ti muškarci misle o nama?”

„Što to, da smo njihove majke?”

„Da smo psihopatkinje.”

„Meni je svejedno, ja bih mu to i rekla. Psihopatkinja zvuči sasvim seksi, zar ne? Sigurno više nego hipijevka. Ali češki muškarac za razliku od Britanca ili Danca stalno nešto glumata. Kad bi barem morao reći: Dobar dan, zovem se Pavel Kreten i želim s vama spavati. Ne, on govori – imam trideset i tri godine i želim s vama osnovati obitelj. Znate li kuhati? A pritom misli samo na to kako sa mnom spavati. Ne podnosim neiskrenost. A ni kuhanje.”

„Možda smo nepravedne.”

„Ja sam slučajno vrlo pravedna. Svima dajem šansu, ali samo jednu. Najgore je to što su mi uglavnom dovoljne prve dvije rečenice. Uglavnom su to i posljednje dvije rečenice koje želim čuti. Ali to ne znači da si sada ne bih priuštila jedan lijepi le petit mort.”

„Malu smrt?”

„Orgazam. Le petit mort. Ti si živjela u Francuskoj a ne znaš što je to?”

„Valjda je to stoga što u Francuskoj nisam doživjela orgazam.”

„A kako dugo si bila tamo?”

„Dva semestra”

„I čini li ti se to normalno?”

Hana se malo posramila. Sad se ni njoj nije činilo normalno. U Francuskoj je provela čak tri semestra. Išla je na fakultet, prepustila se atmosferi Lyona i zaboravila je na seks.

„Kad o tome tako razmišljam, zapravo bi mi više trebao le grand mort,” rekla je Kristýna. „Ili radije odmah neki pošteni masakr.”

Werner May. Kad je Hana konačno shvatila da ju je u Bugarskoj testirao, htjela mu je opaliti šamarčinu. Ali samo je ustala i jednostavno otišla. Vikao je nešto za njom, ali više ga nije htjela čuti. Isto kao što dugo nije htjela priznati da je bio prvi s kojim je doživjela svoju vlastitu malu veliku smrt. Le petit mort. Da su sve prije toge bile samo igrice orgazma.

„Mislim da ga još uvijek volim,” rekla je Hana i natočila si vino.

„Koga?”

„Wernera. Wernera Maya.”

Kristýna je ispljunula vino.

„Što?”

„Da. I dalje ga volim. Nazvat ću ga.”

„Nemoj biti glupa.”

„Ne. Zaljubljena. Moram mu to reći”

Hana je izvadila mobitel i utipkala PIN. Krivo. Od druge također, a o treće isto tako. Bijesno je bacila telefon u torbicu i rasplakala se.

Kristýna ju je zagrlila.

„On je svinja. A u krevetu nije valjao.”

Hana se prestrašila.

„U krevetu? Kako to možeš znati?”

Kristýna se također prestrašila. Htjela je nešto reći, ali nije rekla ništa.

„Pitam te, kako to možeš znati?”

„Ta…spavala sam s njim….”

„Što? Ta ja sam tvoja najbolja prijateljica!”

„To je bilo kad se već razišao od tebe…”

„Ali Werner je Nijemac. A ti si govorila…”

Kristýna je samo slegnula ramenima.

„Ispričavam se.”

„Misliš da je to dovoljno?!”

„Jako mi je žao. Ali bio je polu-Estonac.”

„A ja sam ga voljela!”

„Znam.”

„I to je sve što imaš za reći?”

„Znaš li što je bilo najgore? Našla sam kod njega istu bilježnicu kakvu imam ja. Samo što je umjesto zemljopis pisalo Građanski odgoj.”

Na trenutak je bila tišina. Uz kafić je prošao novi tramvaj. Nova dvadesetdvojka.

„Je li tamo bilo nešto o meni?” pitala je Hana.

„Bilo je. Da si jako brza. I neodgovorna.”

„Također te htio povesti na treking?”

„Također, ali ja sam mu odmah rekla da neću ići. Zar sam kakav hipijevac da spavam negdje u šatoru?”

Kad su izašle iz kafića na grad je već odavno pala noć. Uhvatile su se za ruke i prešle preko raskrižja. Stajale su na mostu pod kojim je upravo plovio brod puni turista. Japanci.

„Le petit mort! vikala je Kristýna. “Le petit mort” i izula je štikle. “Masakr!”
Popela se na ogradu.

„Le grand mort!” izderala se Hana i pored je prošla dvadesetdvojka. U kabini je umjesto vozača sjedio veliki pas. Izvadila je iz torbice zablokirani mobitel. Sjetila se da više ne želi biti dezorijentirana. Da je vrijeme pronaći novi smjer. Prebaciti u neku drugu brzinu.

„Sve odblokirati!”

Bacila je mobitel u rijeku.

„Fuck off Europe!” Kristýna je u rijeku bacila crvene štikle. I popis literature. Konačno i bilježnicu s natpisom Zemljopis. Činilo joj se da sve tek počinje.

Grupa japanskih turistu počela ih je fotografirati.

„Zar vi doista pratite samoubojstva u izravnom prijenosu?” dovikivala im je Hana. „Perverznjaci!”

„Špekica i Antikrist!” derala se Kristýna.

Hani se činilo da nikada nije bila tako opuštena. Odlučila je prestati čitati jer više ne želi ništa nadomještati. Želi živjeti u potpunosti.

„Fuck off Werner May!” izderala se u objektive tih malih aparata.

„Fuck off zemljopis. Fuck off građanski odgoj. Fuck off čips sa češnjakom. Fuck off đuveč!” pridružila se Kristýna.

Obje su stajale na ogradi mosta. Držale su se za ruke i njihale simo-tamo.

Kristýna je zagrlila Hanu.

Ispod njih tiho je tekla rijeka.

Japanskim se turistima činilo da se ljube.

(c) Jaroslav Rudiš, 2007-2013

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s