Natali

Vruće ljeto 1987., prijemni je ispit na medicinu iza njega. Ne zna jesu li ga primili, ali majka od jutra do večeri nekamo telefonira, drži se tajnovito, ali nije nervozna: njena poznanstva sigurno pale i ovog puta – stoga ništa ne pita, sretan je i spava. Dan za danom odgađa planove za bezbrižne mjesece koji čekaju. Koje može pustiti da čekaju.
Jedno poslijepodne majka sjedne na njegov krevet, ugasi mu cigaretu i zapali tu svoju te izjavi da ga profesor Kuklík želi vidjeti te da će morati na posao u motolsku bolnicu. Bez toga neće proći njegov upad na fakultet. On ništa ne pita, šuti kao obično. Ali ne crveni se – to je mala promjena tog vrućeg ljeta.

Nakon što majka ode, puši. Potom tone u san. Potom je na poslu u praškoj motolskoj bolnici : radi kao pomoćna zdravstvena snaga na jedinici dječje intenzivne njege.

Počinje u pola šest ujutro, prvo se brine za površine i pumpice pune gnoja. Danju hoda po arealu te nosi krv, uzorke i njihove nalaze. Iznosi otpatke, odvozi rublje u praonicu. Neprestano se presvlači u prostoru svlačionici – garderobi sa zelenim i bijelim plaštevima, laganim kutama i hlačama, s navlakama za sve moguće i s jednom kabinom sa zavjesom, u kojoj je uvijek – i u šest ujutro – pakleno vruće. Karta se s dječakom koji je jedini od peteročlane obitelji preživio automobilsku nesreću – te za sada ne zna da je ostao sam (to će mu reći tek sutra u dva: ˶Ako te nešto pita, dođi ljubavi po mene˝. Podgrijava jelo za Leničku koja se rodila bez bubrega i živi već dvije godine na anestezijsko-reanimacijskom odjelu (njezini roditelji dolaze ovdje svaki dan prije podne i navečer, uvijek zajedno).

Gleda lijepu glavnu sestru Alenu koja ga zove ˶ljubavi˝ (sve su sestre na intenzivnoj lijepe i uvijek dvosmislene i sve izdrže), kako operira prepone djetetu koje se rodilo prije nekoliko sati i ima nefunkcionalna pluća. Dvojica liječnika čija imena odavno ne pamti već su završili posao s plućima – sada sva trojica gledaju Alenu. Jedan od liječnika kaže ˶Nadam se, sestro, da biste s mojim preponama to znala jednako dobro.˝ Svi se smiju, i Alena i on. Dovoze dvije djevojčice, sestre, trovanje gljivama, već su starije, negdje petnaest, šesnaest godina: za nekoliko će dana obje umrijeti (njihovi će roditelji nekoliko katova niže preživjeti).

Vani je strašno vruće, u nepokošenoj travi areala valjaju se desetci mačaka. Hoda s uzorcima i razmišlja o stenjanju sestre Line koje se uvijek kad ima smjenu (noćnu i danju) čuje iz liječničke sobe. Sestre neprestano puše na odjelu za sestrinstvo, razmišlja o njima. Sestre su nage ispod svijetlozelenih bluza, razmišlja o njima. Ljubavi, govori Alena u uzavreloj svlačionici, možeš li mi dodati bluzu – te naglo razgrće nenavučenu zavjesu kabine te se prema njemu ne okreće leđima, već bokom.

Radi čudne stvari: iz svlačionice krade svijetlozelenu odjeću s intenzivne njege i doma spava u njoj; krade i sprema si na zahodu dječje sirupe te postepeno razvija laganu ovisnost o njima. Kad jednom dobije zadatak odvesti mrtvo dijete na patologiju, uzima iz svlačionice odjeću koju smiju nositi samo liječnici, oblači čak i bijelu košulju s kragnom te na vrat ovjesi ukradeni stetoskop: u zabranjenoj odjeći vozi mrtvo dijete simo tamo po bolnici (dječje je tijelo pokriveno tankom plahtom tako da ne budi sumnju), bira čekaonice pune pacijenata te paradira s time što vozi gutajući prestrašene poglede bolesnika.

Potajno pije dječje sirupe, u motolskoj je bolnici, ići će na fakultet i sretan je: kad Natali, starija sestra, umre od trovanja zelenom pupavkom, sjedi i čeka pored njenog kreveta da dođe vrijeme, potom oblači bijeli plašt te se obilazeći gomile ljudi upućuje na patologiju. Potom se odluči za nešto drugo: ulazi s krevetom u dizalo i spusti se dolje do praonica, blokira dizalo te otkriva plahtu: Natali nema kosu, zapravo ima, ali je zalizana i narančasta kao njeno lice, ramena i sve ostalo; kao da su to komadići zlaćane kože iz kojih viri lice na čudan način podignuto prema gore. Njena su poluotvorena usta ljubičasta, a iz kapaka joj teku blijedo ljubičaste špičaste sjene. Natali izgleda poput uplakane žute maske ispod koje nema ništa. Dodirne joj prsa (vrh bradavice, crven, također tajanstveno uzdignut), cijelim dlanom, ali ne stisne iako bi to htio, u tom dizalu, htio bi.

Jednog jutra dolazi na posao, a svi na odjelu plaču, i liječnici (prije toga nikog od osoblja nije vidio kako plače) – Lenička je umrla nakon dvije godine. Plač brzo zamjenjuje novi prijem, izdisanje, cigarete, vulgarni primjedbe, uvijek smiješne, novi prijem, stalne promjene ritma, promjene smjena.

Dovoze dvanaestogodišnjeg dječak koji se doma u kupaonici razbio o porculanski umivaonik: s obje strane im duboko porezan vrat, slijepljena mu se krvava glava jezovito klati s jedne na drugu stranu (kao podrezanom, još živom pijetlu, misli, a vidi to i sada). Svi su u sekundi na svome mjestu, svatko zna što treba raditi, nitko ne griješi, ne oklijeva. Posao ide glatko. Potom je sve gotovo, dječak je živ, na odjelu za sestrinstvo se puši, a Lina se kao uvijek izuje iz platnenih bijelih sandala u crne štikle s uskim visokim petama te si odveže zeleni plašt sve do trbuha. Pali cigaretu. Liječnici piju kavu i promatraju. Na sestrinskom su odjelu tri pepeljare, u svakoj gori cigareta.

Jedan liječnik govori: ˶Na iglama stopala trebaju izgledati kao propeta u ljubavnoj predigri, a ne kao pri orgazmu. To bi, Lino, već trebala znati.˝
˶Ne želiš doktore valjda reći da si nekad zadovoljio nekog drugog osim sebe,˝ kaže Lina.
˶Vizita je gotova,˝ dodaje netko.
Ima i noćne smjene kojima se ovdje govori dnevnice: od devet navečer do sedam ujutro. Leži straga u portirnici, u službenoj sobi, a Ruda i Marek s kojima najčešće ima smjenu, cijelu noć bez prestanka piju.

Najvažniji je posao odvoženje pacijenata koji su umrli u boksove gore na padini (ljeti umire puno ljudi). Svako se tijelo slavi rumom iz boce; natječemo se u što bržem odvoženju tijela na patologiju i odbacivanju u boks, vrijeme se mjeri štopericom. Na portirnici je ljestvica s vremenom: vječni turnir s nazivom ˶Bodi i Doyle˝: poput munje na odjel, tijelo u plahtu, krevet na kotačima, pred patologijom škripe kočnice, lupaju vrata sanitetskog prostora…koliko nevjerojatnih riječi…i njegovih riječi… Središnji je boks vikendom prepun, tijela se ne odvoze: muškarci se stavljaju na žene kako bi uživali posljednji put.

Bodie i Doyle stalno ga zatvaraju u glavni boks i izvlače – smrznutog i blijedog – nakon pola sata. Hladnoća pod kostima zapravo ne smeta: to grozno čega se više ne nikada neće moći riješiti je slatkasti, sladunjavi smrad koji kao da guta, truje, uništava. Ono što je tamo vidio može opisati – ali ne sada. Jedne ga noći pitaju: ˶ Jesi li si mladiću već vidio boks za bebe? Pa gledaj onda.˝ Gleda.

Nakon nekoliko dana veselo pozove u dječji boks prijateljicu Kláru – ovdje nitko ništa ne kontrolira, bilo tko može bilo kamo. Rudu i Mareka to jako zabavlja. Klára se za pet minuta sruši na zemlju te je on na travnjaku pored patologije uskrisuje iz nesvjestice – sunce sije, Ruda i Marek zabavljaju se još više a rum teče u potocima, i po Klári koja se ne budi. ˶Drago mi je, Rudolf˝ govori Rudolf i desnom rukom trese Kláru ispod suknje.

Noću luta beskonačnim, slabo osvijetljenim motolskim hodnicima s nekim nalazom; na hodnicima lee pacijenti, malo je mjesta, među njima se pletu mačke te ponekad protrči štakor (neka otpuštena cjevčica dodiruje zdjelicu s hranom za mačke). Ujutro opet gnoj, površine, pospremanje svlačionice i cigarete sa sestrama na sestrinskom odjelu.

Ima sedamnaest godina u arealu motolske bolnice, ljeto je vruće, motolski krematorij i njegove šumice pune šaputanja su nedaleko, iz motolskog kupališta dopiru glasovi kupaća, a u vodi se čudno ocrtavaju azurna sadrasta tijela. Ima sedamnaest godina i ništa ga se od toga što proživljava nekako posebno ne tiče. Gleda, to je sve – i oči zatvara samo dok na zahodu pije još jednu ukradenu bočicu dječjeg sirupa.

 

Autor pripovijetke: Petr Borkovec

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

(objavljeno uz suglasnost autora)

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s