Cattolica

1.

Mišići s bočnog oltara u crkvi svetog Nikole na Piazzi delle Sirene mi se i nakon godina ponekad zatamnjuju i rasvjetljavaju pred očima.

Oltarna je slika vrlo tamna (cijela je crkva tamna) i rasvijetljena je ruka jedino što posjetitelj prvo primijieti. Netremice gleda u mišićavo rame, nadlakticu i podlakticu (odakle samo dolazi to silno svjetlo koje osvjetljuje bicepse?) koji stoje, vise, uzdižu se iznad crno-crne pozadine poput strašne relikvije. Točno u trenutku kad promatrač počinje sumnjati da su mišići nacrtani, pred očima se mu stvori treći razmjer, primjećuje da svjetlo dolazi iz same mišićne mase te tada shvati! Ukočena pažnja slučajnog gosta tiho se raspline i on brzo prepoznaje pozadinu slike. Nestrpljivo sakuplja sve likove i stvari u koje se promijenila mrkla tama te se ne pomiče sve dok zbirka nije potpuna. Ovdje je sam, nema drugog posla, što sad.

Ali ubrzo to postaje rutina: mišići pripadaju mornaru (bijela razdrljena košulja, ovratnik okrenut prema gore, crvena marama na glavi) koji svom snagom stišće veslo. On je posljednji koji se trudi spasiti brod u oluji. Brodić se naginje. Njegov jednako stasiti drug samo očajnički pruža ruku prema djetetu koje je već izvan palube i iz usta mu navire voda. Djetetova majka pala je u nesvijest te pada i u more. Izrezbarena krma visoko je podignuta te glava drugog dječaka (mrtvog, umro je od udarca u jedan od stupića) iste je boje. Kompozicija je tijela dramatična i podsjeća na lice dima koji izlazi iz velike vatre te tamo gdje je dim rjeđi slijeću anđeli (dvogodišnji dječaci i tinejdžeri) te obavijaju svetog Nikolu koji pogledom daje snagu tom jedinom mornaru koji se trudi. Svetac međutim istovremeno ima pomalo rezignirani izraz lica, razmišlja i o tome što će sve trebati srediti kad čitava posada utihne pod morskom površinom. Anđeli oko njega simboliziraju njegovu neodlučnost: jedni promatraju propast i prestravljeni su, drugi gledaju prema nebu i imaju spokojni izraz lica. Mole se i jedni i drugi.

2.

Vrganj se rugao crnom tartufu: ˶Pogledaj se samo, kako si naboran, sasušen i tako smrdiš da moraš živjeti pod zemljom. Iz tebe izlazi takav smrad da tamo gdje se skrivaš na sastanak idu psi, prasice i muhe iz cijele Romagne. Dok ja lijepo živim na zelenom mjestu, malo na suncu, malo u ugodnoj sjeni, oko mene je svježa trava, puno šarenih cvjetova i nedaleko od mene proteže se potok koji istječe iz susjedne šume. Na vitkoj jeli iznad mene cvrče cvrčci, cvrkuću raznobojne ptice, prodorno pjeva slavuj, a grane obližnjih maslina tvore suzvučje s puno osjećaja. Osim toga sam ljepotan za pogledati – noga poput mekanog sira, klobuk ravan listu srdačnog toskanskog mladića. Čime bi se ti jadniče htio sa mnom uspoređivati?˝.

Tartuf mu je odgovorio iz dubine zemlje: ˶Čim te, napuhanče, siromašni ljudi nađu i izdube iz zemlje – a to neće dugo trajati – bacit će te u juhu i bezobzirno skuhati zajedno s dvadesetak tebi sličnih hvalisavaca te pojesti za siromašan ručak na koji će odmah zaboraviti. Dok će mene dugo gledati bogati sakupljač tartufa sa svojim psom stare pasmine i kad me otkrije i iskopa prodat će me za puno eura na svečanom sajmu; sluge bogatog kupca tjednima će me rezati na najtanje šnite – na šnite tanke poput krila vilinskog konjica – i servirati nekuhanog posebnim gostima pri svečanim gozbama poput najukusnije poslastice. Tako ću u luksuzu živjeti mnogo mjeseci, dok ćeš ti davno biti hranom gnjusnih balegara pored puta koji vodi pored nerodnog polja krumpira.˝

Bajka – pitkim stilom napisana na Festa del tartufo nero u priobalnom mjestu Cattolica nedaleko Riminija uči nas da se ne trebamo nikome rugati jer u životu ništa nije takvo da istodobno ne može biti suprotno. Odnosi se također na one koji smatraju da samo ljudi imaju dar govora. Nipošto – iako je Zeus rekao nešto u tom smislu, lagao je kao obično te je potajno dao sposobnost govora i tartufima i vrganjima. Sunčanice je ostavio nijemima.

3.

Naša je vodička gospođa Foscolo koja doduše potječe iz Marradija, ali Cattolica, krasno mjesto mora i fontana kako ga ona naziva, davno joj je ˶prirasla srcu˝. ˶A moje je srce vjerno, gospodine Pietro.˝ Rado joj vjerujem – njeno srce zamišljam poput jadranskog stijenja uz obalu, uz koje su prirasle bogate nakupine ljubičastih prstaca i drugih školjaka čija imena ne znam. Festival kestena u predgrađu bio je njena ideja. ˶Ako želite znati nešto o našoj predivnoj Romagni, a vi to želite, morate na sagru kestena.˝

Priznajem da me ta me njena rečenica (zajedno s njenim rodnim mjestom) isprovocirala jer je napadno podsjećala na jedan stari monolog forliveskog profesora književnosti i filozofije Stefana Contija, oca moje supruge. Monolog je pripadao meni (ako monolog, a pogotovo očev, uopće može nekome pripadati).

˶Gledaj Pietro,˝ počeo je za večerom, ˶ako želiš nešto znati o našoj zemlji, a ti to želiš, pođi sa mnom u Marradi. Kao pjesnik svakako bi trebao posjetiti rodno mjesto pjesnika Dina Campanyja, jer poezija nije to što smatraju današnji pjesnici – poezija su proživljeno iskustvo i filozofija, a primjere ne moramo tražiti daleko. Na primjer Majakovskij tijekom revolucije ili Campana u Marradiju. Razumiješ li?˝ Slijedio je jednosatni (prema ostalim pjesnicima svijeta primjereno otrovan) hvalospjev života i djela Dina Campanyja i Vladimira Majakovskog.

Otac moje žene simpatičan je muškarac, to da. Obično sjedi u kuhinji i veseli se povijesti filozofije i matematike. Između toga pobjegne k Joyceu i Proustu, za koje tvrdi da su jedini književnici koji ponekad pišu o nečem drugom nego o sebi. Čim netko od obitelji uđe u kuhinju, nemilosrdno je i nadugačko ulovljen u predavanje o Nikoli Kuzanskom, poeziji jednadžbi ili o svim tim glupostima kojima zamara svijet sveti Umberto Eco. Napominjem da je otac skoro slijep. Već nekoliko godina ne može čitati te kad kažem da se zabavlja filozofijom, matematikom i književnošću ne mislim na knjige. Sjedi u kuhinji s time što ima u glavi. Katkada sluša talijanski radio i pogađa skladatelje (većinom točno). Dok je čitao i pisao bilo je bolje. Prevodio je Joyceovo Finneganovo bdjenje na romanjolski jezik, što je zahtijevalo trenutke šutnje. Nisu bili dugi, ali su postojali. To je povijest. U kuhinju ne idemo.

Skrenuli smo. Ali to je zapravo dobro jer festival kestena u Fananu blizu Cattolike pored gospođe Foscolo nije dobro završio. Nakon sat vremena napio sam se na jednom štandu tvrdog kestenovog likera do te mjere da njeno sklisko srce pretvorilo u goli negostoljubivi greben. Od čitave sagre sjećam se samo dva seljaka koji su pekli i prodavali pečene kestene pored štanda s tom sudbonosnom kestenovom tinkturom.

Ta dvojica i njihov sajamski dućan zaslužuju u svakom slučaju par redaka: na vatru koju su naložili ravno na pločniku dodavali su (zapravo stavljali jedan na drugi) korijenje bagrema i snažne grane, ništa drugo; nad ognjište su ubacili neki željezni hrđavi okvir (valjda dio starog poljoprivrednog stroja), na kojem se na lancima klimao ogromni, također hrđavi komad željeza s nemarno savijenim krajevima i probušenim dnom. Složen kovački rad – i da, čitavo je njihovo mjesto podsjećalo na kovačnicu, a kestenovi su kovači u trenu uhvatili krajeve golemog sita (rukama u dugačkim kožnim rukavicama) te svom snagom njime prodrmali kako bi se narezano kestenje (također golemo) savršeno propeklo. Nakon buke uslijedila je tiša radnja: starci su oprezno birali propečene komade i slagali ih u kutiju za veš koju su obložili  plišanim plahtama. Raspucale plodove iz kojih se pušilo pažljivo su pokrivali starim krpama te brzo zatvarali drveni poklopac. Kupci su dobivali porcije kestena u tuljcima umotanim u Corriere della Serra – a porcije su bile goleme i teške poput bagremovih korijena, poput zavarenog okvira, poput drvene konstrukcije, poput klepetanja sita. Mirisalo je i te kako – a starci su stalno rezali nove kestene koje su – doista to još nisam rekao? – samo tako oguljene iz gomile vadili na kameni pločnik pored vatre.

Napisao: Petr Borkovec, zbirka pripovijedaka Lido di Dante

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s