Blog

Cattolica

1.

Mišići s bočnog oltara u crkvi svetog Nikole na Piazzi delle Sirene mi se i nakon godina ponekad zatamnjuju i rasvjetljavaju pred očima.

Oltarna je slika vrlo tamna (cijela je crkva tamna) i rasvijetljena je ruka jedino što posjetitelj prvo primijieti. Netremice gleda u mišićavo rame, nadlakticu i podlakticu (odakle samo dolazi to silno svjetlo koje osvjetljuje bicepse?) koji stoje, vise, uzdižu se iznad crno-crne pozadine poput strašne relikvije. Točno u trenutku kad promatrač počinje sumnjati da su mišići nacrtani, pred očima se mu stvori treći razmjer, primjećuje da svjetlo dolazi iz same mišićne mase te tada shvati! Ukočena pažnja slučajnog gosta tiho se raspline i on brzo prepoznaje pozadinu slike. Nestrpljivo sakuplja sve likove i stvari u koje se promijenila mrkla tama te se ne pomiče sve dok zbirka nije potpuna. Ovdje je sam, nema drugog posla, što sad.

Ali ubrzo to postaje rutina: mišići pripadaju mornaru (bijela razdrljena košulja, ovratnik okrenut prema gore, crvena marama na glavi) koji svom snagom stišće veslo. On je posljednji koji se trudi spasiti brod u oluji. Brodić se naginje. Njegov jednako stasiti drug samo očajnički pruža ruku prema djetetu koje je već izvan palube i iz usta mu navire voda. Djetetova majka pala je u nesvijest te pada i u more. Izrezbarena krma visoko je podignuta te glava drugog dječaka (mrtvog, umro je od udarca u jedan od stupića) iste je boje. Kompozicija je tijela dramatična i podsjeća na lice dima koji izlazi iz velike vatre te tamo gdje je dim rjeđi slijeću anđeli (dvogodišnji dječaci i tinejdžeri) te obavijaju svetog Nikolu koji pogledom daje snagu tom jedinom mornaru koji se trudi. Svetac međutim istovremeno ima pomalo rezignirani izraz lica, razmišlja i o tome što će sve trebati srediti kad čitava posada utihne pod morskom površinom. Anđeli oko njega simboliziraju njegovu neodlučnost: jedni promatraju propast i prestravljeni su, drugi gledaju prema nebu i imaju spokojni izraz lica. Mole se i jedni i drugi.

2.

Vrganj se rugao crnom tartufu: ˶Pogledaj se samo, kako si naboran, sasušen i tako smrdiš da moraš živjeti pod zemljom. Iz tebe izlazi takav smrad da tamo gdje se skrivaš na sastanak idu psi, prasice i muhe iz cijele Romagne. Dok ja lijepo živim na zelenom mjestu, malo na suncu, malo u ugodnoj sjeni, oko mene je svježa trava, puno šarenih cvjetova i nedaleko od mene proteže se potok koji istječe iz susjedne šume. Na vitkoj jeli iznad mene cvrče cvrčci, cvrkuću raznobojne ptice, prodorno pjeva slavuj, a grane obližnjih maslina tvore suzvučje s puno osjećaja. Osim toga sam ljepotan za pogledati – noga poput mekanog sira, klobuk ravan listu srdačnog toskanskog mladića. Čime bi se ti jadniče htio sa mnom uspoređivati?˝.

Tartuf mu je odgovorio iz dubine zemlje: ˶Čim te, napuhanče, siromašni ljudi nađu i izdube iz zemlje – a to neće dugo trajati – bacit će te u juhu i bezobzirno skuhati zajedno s dvadesetak tebi sličnih hvalisavaca te pojesti za siromašan ručak na koji će odmah zaboraviti. Dok će mene dugo gledati bogati sakupljač tartufa sa svojim psom stare pasmine i kad me otkrije i iskopa prodat će me za puno eura na svečanom sajmu; sluge bogatog kupca tjednima će me rezati na najtanje šnite – na šnite tanke poput krila vilinskog konjica – i servirati nekuhanog posebnim gostima pri svečanim gozbama poput najukusnije poslastice. Tako ću u luksuzu živjeti mnogo mjeseci, dok ćeš ti davno biti hranom gnjusnih balegara pored puta koji vodi pored nerodnog polja krumpira.˝

Bajka – pitkim stilom napisana na Festa del tartufo nero u priobalnom mjestu Cattolica nedaleko Riminija uči nas da se ne trebamo nikome rugati jer u životu ništa nije takvo da istodobno ne može biti suprotno. Odnosi se također na one koji smatraju da samo ljudi imaju dar govora. Nipošto – iako je Zeus rekao nešto u tom smislu, lagao je kao obično te je potajno dao sposobnost govora i tartufima i vrganjima. Sunčanice je ostavio nijemima.

3.

Naša je vodička gospođa Foscolo koja doduše potječe iz Marradija, ali Cattolica, krasno mjesto mora i fontana kako ga ona naziva, davno joj je ˶prirasla srcu˝. ˶A moje je srce vjerno, gospodine Pietro.˝ Rado joj vjerujem – njeno srce zamišljam poput jadranskog stijenja uz obalu, uz koje su prirasle bogate nakupine ljubičastih prstaca i drugih školjaka čija imena ne znam. Festival kestena u predgrađu bio je njena ideja. ˶Ako želite znati nešto o našoj predivnoj Romagni, a vi to želite, morate na sagru kestena.˝

Priznajem da me ta me njena rečenica (zajedno s njenim rodnim mjestom) isprovocirala jer je napadno podsjećala na jedan stari monolog forliveskog profesora književnosti i filozofije Stefana Contija, oca moje supruge. Monolog je pripadao meni (ako monolog, a pogotovo očev, uopće može nekome pripadati).

˶Gledaj Pietro,˝ počeo je za večerom, ˶ako želiš nešto znati o našoj zemlji, a ti to želiš, pođi sa mnom u Marradi. Kao pjesnik svakako bi trebao posjetiti rodno mjesto pjesnika Dina Campanyja, jer poezija nije to što smatraju današnji pjesnici – poezija su proživljeno iskustvo i filozofija, a primjere ne moramo tražiti daleko. Na primjer Majakovskij tijekom revolucije ili Campana u Marradiju. Razumiješ li?˝ Slijedio je jednosatni (prema ostalim pjesnicima svijeta primjereno otrovan) hvalospjev života i djela Dina Campanyja i Vladimira Majakovskog.

Otac moje žene simpatičan je muškarac, to da. Obično sjedi u kuhinji i veseli se povijesti filozofije i matematike. Između toga pobjegne k Joyceu i Proustu, za koje tvrdi da su jedini književnici koji ponekad pišu o nečem drugom nego o sebi. Čim netko od obitelji uđe u kuhinju, nemilosrdno je i nadugačko ulovljen u predavanje o Nikoli Kuzanskom, poeziji jednadžbi ili o svim tim glupostima kojima zamara svijet sveti Umberto Eco. Napominjem da je otac skoro slijep. Već nekoliko godina ne može čitati te kad kažem da se zabavlja filozofijom, matematikom i književnošću ne mislim na knjige. Sjedi u kuhinji s time što ima u glavi. Katkada sluša talijanski radio i pogađa skladatelje (većinom točno). Dok je čitao i pisao bilo je bolje. Prevodio je Joyceovo Finneganovo bdjenje na romanjolski jezik, što je zahtijevalo trenutke šutnje. Nisu bili dugi, ali su postojali. To je povijest. U kuhinju ne idemo.

Skrenuli smo. Ali to je zapravo dobro jer festival kestena u Fananu blizu Cattolike pored gospođe Foscolo nije dobro završio. Nakon sat vremena napio sam se na jednom štandu tvrdog kestenovog likera do te mjere da njeno sklisko srce pretvorilo u goli negostoljubivi greben. Od čitave sagre sjećam se samo dva seljaka koji su pekli i prodavali pečene kestene pored štanda s tom sudbonosnom kestenovom tinkturom.

Ta dvojica i njihov sajamski dućan zaslužuju u svakom slučaju par redaka: na vatru koju su naložili ravno na pločniku dodavali su (zapravo stavljali jedan na drugi) korijenje bagrema i snažne grane, ništa drugo; nad ognjište su ubacili neki željezni hrđavi okvir (valjda dio starog poljoprivrednog stroja), na kojem se na lancima klimao ogromni, također hrđavi komad željeza s nemarno savijenim krajevima i probušenim dnom. Složen kovački rad – i da, čitavo je njihovo mjesto podsjećalo na kovačnicu, a kestenovi su kovači u trenu uhvatili krajeve golemog sita (rukama u dugačkim kožnim rukavicama) te svom snagom njime prodrmali kako bi se narezano kestenje (također golemo) savršeno propeklo. Nakon buke uslijedila je tiša radnja: starci su oprezno birali propečene komade i slagali ih u kutiju za veš koju su obložili  plišanim plahtama. Raspucale plodove iz kojih se pušilo pažljivo su pokrivali starim krpama te brzo zatvarali drveni poklopac. Kupci su dobivali porcije kestena u tuljcima umotanim u Corriere della Serra – a porcije su bile goleme i teške poput bagremovih korijena, poput zavarenog okvira, poput drvene konstrukcije, poput klepetanja sita. Mirisalo je i te kako – a starci su stalno rezali nove kestene koje su – doista to još nisam rekao? – samo tako oguljene iz gomile vadili na kameni pločnik pored vatre.

Napisao: Petr Borkovec, zbirka pripovijedaka Lido di Dante

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

Natali

Vruće ljeto 1987., prijemni je ispit na medicinu iza njega. Ne zna jesu li ga primili, ali majka od jutra do večeri nekamo telefonira, drži se tajnovito, ali nije nervozna: njena poznanstva sigurno pale i ovog puta – stoga ništa ne pita, sretan je i spava. Dan za danom odgađa planove za bezbrižne mjesece koji čekaju. Koje može pustiti da čekaju.
Jedno poslijepodne majka sjedne na njegov krevet, ugasi mu cigaretu i zapali tu svoju te izjavi da ga profesor Kuklík želi vidjeti te da će morati na posao u motolsku bolnicu. Bez toga neće proći njegov upad na fakultet. On ništa ne pita, šuti kao obično. Ali ne crveni se – to je mala promjena tog vrućeg ljeta.

Nakon što majka ode, puši. Potom tone u san. Potom je na poslu u praškoj motolskoj bolnici : radi kao pomoćna zdravstvena snaga na jedinici dječje intenzivne njege.

Počinje u pola šest ujutro, prvo se brine za površine i pumpice pune gnoja. Danju hoda po arealu te nosi krv, uzorke i njihove nalaze. Iznosi otpatke, odvozi rublje u praonicu. Neprestano se presvlači u prostoru svlačionici – garderobi sa zelenim i bijelim plaštevima, laganim kutama i hlačama, s navlakama za sve moguće i s jednom kabinom sa zavjesom, u kojoj je uvijek – i u šest ujutro – pakleno vruće. Karta se s dječakom koji je jedini od peteročlane obitelji preživio automobilsku nesreću – te za sada ne zna da je ostao sam (to će mu reći tek sutra u dva: ˶Ako te nešto pita, dođi ljubavi po mene˝. Podgrijava jelo za Leničku koja se rodila bez bubrega i živi već dvije godine na anestezijsko-reanimacijskom odjelu (njezini roditelji dolaze ovdje svaki dan prije podne i navečer, uvijek zajedno).

Gleda lijepu glavnu sestru Alenu koja ga zove ˶ljubavi˝ (sve su sestre na intenzivnoj lijepe i uvijek dvosmislene i sve izdrže), kako operira prepone djetetu koje se rodilo prije nekoliko sati i ima nefunkcionalna pluća. Dvojica liječnika čija imena odavno ne pamti već su završili posao s plućima – sada sva trojica gledaju Alenu. Jedan od liječnika kaže ˶Nadam se, sestro, da biste s mojim preponama to znala jednako dobro.˝ Svi se smiju, i Alena i on. Dovoze dvije djevojčice, sestre, trovanje gljivama, već su starije, negdje petnaest, šesnaest godina: za nekoliko će dana obje umrijeti (njihovi će roditelji nekoliko katova niže preživjeti).

Vani je strašno vruće, u nepokošenoj travi areala valjaju se desetci mačaka. Hoda s uzorcima i razmišlja o stenjanju sestre Line koje se uvijek kad ima smjenu (noćnu i danju) čuje iz liječničke sobe. Sestre neprestano puše na odjelu za sestrinstvo, razmišlja o njima. Sestre su nage ispod svijetlozelenih bluza, razmišlja o njima. Ljubavi, govori Alena u uzavreloj svlačionici, možeš li mi dodati bluzu – te naglo razgrće nenavučenu zavjesu kabine te se prema njemu ne okreće leđima, već bokom.

Radi čudne stvari: iz svlačionice krade svijetlozelenu odjeću s intenzivne njege i doma spava u njoj; krade i sprema si na zahodu dječje sirupe te postepeno razvija laganu ovisnost o njima. Kad jednom dobije zadatak odvesti mrtvo dijete na patologiju, uzima iz svlačionice odjeću koju smiju nositi samo liječnici, oblači čak i bijelu košulju s kragnom te na vrat ovjesi ukradeni stetoskop: u zabranjenoj odjeći vozi mrtvo dijete simo tamo po bolnici (dječje je tijelo pokriveno tankom plahtom tako da ne budi sumnju), bira čekaonice pune pacijenata te paradira s time što vozi gutajući prestrašene poglede bolesnika.

Potajno pije dječje sirupe, u motolskoj je bolnici, ići će na fakultet i sretan je: kad Natali, starija sestra, umre od trovanja zelenom pupavkom, sjedi i čeka pored njenog kreveta da dođe vrijeme, potom oblači bijeli plašt te se obilazeći gomile ljudi upućuje na patologiju. Potom se odluči za nešto drugo: ulazi s krevetom u dizalo i spusti se dolje do praonica, blokira dizalo te otkriva plahtu: Natali nema kosu, zapravo ima, ali je zalizana i narančasta kao njeno lice, ramena i sve ostalo; kao da su to komadići zlaćane kože iz kojih viri lice na čudan način podignuto prema gore. Njena su poluotvorena usta ljubičasta, a iz kapaka joj teku blijedo ljubičaste špičaste sjene. Natali izgleda poput uplakane žute maske ispod koje nema ništa. Dodirne joj prsa (vrh bradavice, crven, također tajanstveno uzdignut), cijelim dlanom, ali ne stisne iako bi to htio, u tom dizalu, htio bi.

Jednog jutra dolazi na posao, a svi na odjelu plaču, i liječnici (prije toga nikog od osoblja nije vidio kako plače) – Lenička je umrla nakon dvije godine. Plač brzo zamjenjuje novi prijem, izdisanje, cigarete, vulgarni primjedbe, uvijek smiješne, novi prijem, stalne promjene ritma, promjene smjena.

Dovoze dvanaestogodišnjeg dječak koji se doma u kupaonici razbio o porculanski umivaonik: s obje strane im duboko porezan vrat, slijepljena mu se krvava glava jezovito klati s jedne na drugu stranu (kao podrezanom, još živom pijetlu, misli, a vidi to i sada). Svi su u sekundi na svome mjestu, svatko zna što treba raditi, nitko ne griješi, ne oklijeva. Posao ide glatko. Potom je sve gotovo, dječak je živ, na odjelu za sestrinstvo se puši, a Lina se kao uvijek izuje iz platnenih bijelih sandala u crne štikle s uskim visokim petama te si odveže zeleni plašt sve do trbuha. Pali cigaretu. Liječnici piju kavu i promatraju. Na sestrinskom su odjelu tri pepeljare, u svakoj gori cigareta.

Jedan liječnik govori: ˶Na iglama stopala trebaju izgledati kao propeta u ljubavnoj predigri, a ne kao pri orgazmu. To bi, Lino, već trebala znati.˝
˶Ne želiš doktore valjda reći da si nekad zadovoljio nekog drugog osim sebe,˝ kaže Lina.
˶Vizita je gotova,˝ dodaje netko.
Ima i noćne smjene kojima se ovdje govori dnevnice: od devet navečer do sedam ujutro. Leži straga u portirnici, u službenoj sobi, a Ruda i Marek s kojima najčešće ima smjenu, cijelu noć bez prestanka piju.

Najvažniji je posao odvoženje pacijenata koji su umrli u boksove gore na padini (ljeti umire puno ljudi). Svako se tijelo slavi rumom iz boce; natječemo se u što bržem odvoženju tijela na patologiju i odbacivanju u boks, vrijeme se mjeri štopericom. Na portirnici je ljestvica s vremenom: vječni turnir s nazivom ˶Bodi i Doyle˝: poput munje na odjel, tijelo u plahtu, krevet na kotačima, pred patologijom škripe kočnice, lupaju vrata sanitetskog prostora…koliko nevjerojatnih riječi…i njegovih riječi… Središnji je boks vikendom prepun, tijela se ne odvoze: muškarci se stavljaju na žene kako bi uživali posljednji put.

Bodie i Doyle stalno ga zatvaraju u glavni boks i izvlače – smrznutog i blijedog – nakon pola sata. Hladnoća pod kostima zapravo ne smeta: to grozno čega se više ne nikada neće moći riješiti je slatkasti, sladunjavi smrad koji kao da guta, truje, uništava. Ono što je tamo vidio može opisati – ali ne sada. Jedne ga noći pitaju: ˶ Jesi li si mladiću već vidio boks za bebe? Pa gledaj onda.˝ Gleda.

Nakon nekoliko dana veselo pozove u dječji boks prijateljicu Kláru – ovdje nitko ništa ne kontrolira, bilo tko može bilo kamo. Rudu i Mareka to jako zabavlja. Klára se za pet minuta sruši na zemlju te je on na travnjaku pored patologije uskrisuje iz nesvjestice – sunce sije, Ruda i Marek zabavljaju se još više a rum teče u potocima, i po Klári koja se ne budi. ˶Drago mi je, Rudolf˝ govori Rudolf i desnom rukom trese Kláru ispod suknje.

Noću luta beskonačnim, slabo osvijetljenim motolskim hodnicima s nekim nalazom; na hodnicima lee pacijenti, malo je mjesta, među njima se pletu mačke te ponekad protrči štakor (neka otpuštena cjevčica dodiruje zdjelicu s hranom za mačke). Ujutro opet gnoj, površine, pospremanje svlačionice i cigarete sa sestrama na sestrinskom odjelu.

Ima sedamnaest godina u arealu motolske bolnice, ljeto je vruće, motolski krematorij i njegove šumice pune šaputanja su nedaleko, iz motolskog kupališta dopiru glasovi kupaća, a u vodi se čudno ocrtavaju azurna sadrasta tijela. Ima sedamnaest godina i ništa ga se od toga što proživljava nekako posebno ne tiče. Gleda, to je sve – i oči zatvara samo dok na zahodu pije još jednu ukradenu bočicu dječjeg sirupa.

 

Autor pripovijetke: Petr Borkovec

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

(objavljeno uz suglasnost autora)

 

Tour d’Europe

Uglavnom je bilo obratno. Uglavnom je Hana čekala Kristýnu.

Sada Hana gleda kroz vrata kafića. Kristýna sjedi za stolom u crnom kostimu.

Izgleda pomalo hladno ako se uzme u obzir da se već neko vrijeme znoji na Tour d’Europe. Samo one znaju što to točno znači.

Hana ulazi, a Kristýna si kad je spazi zagladi suknju i pozove je: „Bok Špeku”. Hana odgovara „Bok Antikriste”.

Nasmiješe se jedna drugoj i odmjere se od kose prema štiklama. Znaju se već tako dugo. Kolegice iz gimnazije iz doba kad se više nisu nosile sintetičke hlače, kad je Europu dijelio Berlinski zid, a spajale pjesme švedske grupe Europe. Neko su vrijeme spavale s istim mladićem. Hani je tvrdio da je hokejaš, dok je Kristýni govorio da je nogometaš. Na kraju se ispostavilo da se bavi orijentacijskim trčanjem. Dezorijentirana – to je ta riječ. Tako se Hana osjeća posljednjih mjeseci.

Zajednička soba u domu. Isti fakultet. Zajednička skripta. Rimsko pravo. Građansko pravo. Vježbe iz kemije. Zajednički prijatelji. Koliko je prošlo godina? Petnaest? U svakom slučaju dovoljno da svaka bude na drugom dijelu svijeta.

Sve je kao jučer. Sve je kao danas. Sve je kao sutra.

Naručile su malu bocu vina.

Nekada su u domu imale cijeli jedan zid obložen zelenim bocama vina. Hana na trenutak razmišlja jesu li doista nekada mogle piti vino s nazivom „Ostravský kahan”. Mogle su. Jedne noći Kristýna je međutim kroz prozor redom pobacala sve boce na dvorište doma. Kad je Hana ušla unutra, Kristýna je već stajala s posljednjom bocom na prozoru. Plakala je. Povukla ju je unutra u sobu. Potom su plakale obje.

Zapalile su cigaretu. Kao i tada. Kao i toliko puta kad je koja od njih doživjela neuspjeh.

„Mislila sam da si prestala”, kazala je Hana.

„Opet sam počela.”

„Kad?”

„Danas ujutro.”

„Loš dan?”

„Loš dečko. Zapravo…nikakav dečko. Zapravo nikakav pošten dečko, da se točnije izrazim.”

Hana je kimnula. Ništa se za pola godine nije promijenilo.

„Što to imaš tamo?” Hana je pokazala na papir na stolu. „Ti ideš u kupovinu?”

„Popis obavezne literature.”

„Što? Matura? Ponavljaš?”

„To mi je napisao taj novi. Da napisao – sastavio po abecedi.”

„Onaj liječnik? Iz Finske?”

„Ne. Onaj matematičar. Iz Irske. Navodno bi ga veselilo kad bih to prošla kako
bismo se bolje razumjeli. Osnove fizike, matematike, geometrije…”

„Znači sad se bacaš na brojeve?”

„Brojevi me zanimaju, ali bojim se da drukčiji nego ti njegovi…”

Kristýna se priklonila kako je nitko me bi čuo.

„Mislim da još nikada nije imao seks. Pokazala sam mu ovo,” Kristýna zadigne komadić suknje i pokaže podvezicu. „A znaš li što je on učinio? Da mogu li mu iz kuhinje dodati tablice. Tako sam otišla.”

„To bi trebala cijeniti. Nije puno muškaraca koji ne skaću odmah na žensko meso.”

„Ali ja sam htjela upravo to – da mi skoči na meso! Ionako ja od toga nemam ništa. Ta znaš da ja nikada nisam puno čitala. Pogotovo ne o matematici! Osim toga, baš sam negdje porčitala da ljudi koji puno čitaju time nešto nadomještaju, nešto što im u normalnom životu nedostaje, na primjer sreću. Da jednostavno ljudi koji puno čitaju nisu sretni. Ti puno čitaš, zar ne?”

Hana je kimnula i na trenutak je pomislila nema li Hana možda pravo.

„Čekaj, vi ste se zbog razišli zbog jednog neuspješnog seksa?”

“Ne. Razišla sam se s njime točno sat vremena prije našeg prvog seksa.”

Hana to nikada nije izrekla na glas, ali divila se Kristýni zbog jedne osobine: bila je brza. Doduše ne u sto metara na stadionu, iako možda i u tome, već prije svega u svojim strastima. U ljubavi. To Hani nije išlo. Uvijek je bila spora – kako u ljubavi, tako i u snovima.

Hana je pokušala djelovati brzo samo jednom. On se zvao Werner May i sreli su se u Nacionalnoj galeriji. Pogledali su se i to je završilo desetminutnim grljenjem na toaletu. Dva su se mjeseca redovito nalazili tamo. Jednom su ih međutim ulovili stražari i izveo ih je sam ravnatelj. Još se i danas Hana s laganim gnušanjem sjeća njegove naušnice i sijedog konjskog repa. Od tada više nikada nije bila brza. I također više ne ide u Nacionalnu galeriju.

Ali Wener May nije samo tako nestao iz njenog života. Tvrdio je da je doista udaljeni rođak slavnog spisatelja koji nikada nije napustio Dresden, a pritom je pisao o cijelom svijetu.

Jednog su dana zajedno otputovali u estonski Pärnu. Tražio je tragove svoje bake koju su povijest, ljubav prema njemačkom časniku i strah od Staljina odveli na kraju rata s Baltika u Lübeck. Nisu našli rodnu kuću u Pärnu. Na njenom je mjestu nastao sovjetski zabavni park. Stoga su za lipanjskih bijelih noći vodili ljubav u raspadajućem domu strave. Dom strave na cijeli je tjedan postao njihova nova Narodna galerija.

Nakon povratka Werner se u Pragu sprijateljio s njenim starijim bratom koga su zbog spretnosti u motanju debelih džointova zvali Špekom. Iako ona nikada nije bila debela, više je nitko nije zvao drukčije no Špekica. Na kraju je pozvao Hanu na treking u Alpe. Činilo se to dobro. Barem na početku.

Iza prozora kafića skočila je dvadesetdvojka, noseći pospane putnike u njihove krevete u stambenim zgradama. To je jedina stvar koja se ovdje sviđala Hani – tramvaji koji se škripeći ovijaju oko staklenih zidova kafića. Natočila je vino. Malo je kapnulo na stol. Zapalila je novu cigaretu.

„Jesi li ikada čitala Karla Maya?” pitala je Kristýnu.

„Želiš li mi možda isto dati neki popis literature?”

„Jesi ili nisi?”

„Nisam.”

„Tebi se nikada nije sviđao Vinnetou? Primjerice kad ti je bilo deset godina? Nimalo?”

„Taj stari hipijevac? Nikada. Zašto pitaš?”

„Ništa, samo tamo sam se sjetila. Kako zapravo ide Tour d’Europe?”

„Dobro osim te irske dionice. Prošla sam Skandinaviju. Nazire se i Portugal. I još jedna Slovačka. Zato sam si ponovno pustila Elan i Tublatanku. Ja to volim uz muziku.”

Naziv Tour d’Europe Kristýna je izmislila prije nekoliko mjeseci prije pristupanja Češke republike u Europsku uniju. Tada su o tome pisale novine a ona je bila frustrirana vezama koje nikada nisu trajale više od par dana.

Razmišljala je o tome gdje je pogreška. Samo uvijek bi nailazila na prazninu, bijes i samu sebe. Stoga je odlučila izbiti klin klinom. Otišla je na put. Na Tour d’Europe.

Ima sve potrebne preduvjete: lijepa je, brza, zaigrana i nestrpljiva.

Kristýna se po ocu Grku zvala Artidisová. Međutim, kad su joj u rađaonici ispunjavali rodni list sestra je napisala Antikristová i to se otkrilo tek nakon petnaest godina kad je trebala dobiti osobnu kartu. Ime su joj ispravili, ali je Antikristová živjela i dalje kao nadimak. Za razliku od Hane bila je na svoj nadimak ponosna. Voljela se njime razbacivati.

Kristýna je trčala od kreveta do kreveta. Dobrovoljno i željno. O svemu je vodila neku vrstu dnevnika koji je jednom pokazala Hani. Obična crvena školska bilježnica. U kućici predmet pisalo je: Zemljopis. Jednom će to navodno izdati kao knjigu jer baš bi takvu navodno sama kupila. „I pročitala bih je do kraja,” izjavila je.

Hana je od Kristýne doznala zašto se poza u kojoj je žena gore u Norvešoj zove bijeli medvjed. Zašto se 69 u Italiji kaže 666. Zašto Britancima erekciju čuva plakat s omiljenim nogometnim klubom na zidu pored kreveta. Gdje Belgijke skrivaju belgijsku pralinu. Te što je Švicarcima Matterhorn, Slovacima Velká Fatra, Poljacima Čudo iz Czestochowe i Škotkinjama čudovište iz Loch Nessa.

„Ja za to nisam kriva. Žrtva sam vlastitog imena. Zapravo nadimka,” jednom je komentirala.

Hana joj je malo zavidjela, ali nikada to nije priznala. Grlio ju je doduše samo Wener May, ali zahvaljujući njemu bila je cijelo jedno koplje ispred Kristýne. Ta je doduše odlučila proputovati cijelu Europu, ali jedan narod nije imao mjesto na njenim satovima zemljopisa – Nijemci. Ni istočni, ni zapadni, ni sjeverni, ni južni. Uopće nikoji.

„Nijemac kod mene nema šanse,” jednom joj je rekla Kristýna. „Jednostavno tamo ne ide vlak. Ni S-Bahn, ni U-Bahn.”

Kako to biva, bilo je tome krivo iskustvo iz doba odrastanja i prava pomalo uništena ljubav u Warnemündu. Hana je naime odmah prvi put naletjela na momka koji je bio brži od nje. Sviđao joj se, ali prvi je seks međutim zamišljala drukčije nego iza toaleta na plaži punoj pijanaca iz Istočne Njemačke, koji u mraku urlaju hitove grupe Pudhys. Mario je u nju ulazio straga. Oštro. Tupo. Pijano. I Kristýna je bila pijana, ali ne toliko da to ne bi osjetila. Ono najbolje došlo je na kraju. Zapravo, to najgore. Na svojim je leđima osjetila njegovu večeru.

„Oprosti,” kazao je Mario. „Sorry. To je bio samo đuveč.”

Kristýna je bježala, on je vikao još nešto za njom, ali ona nije uopće htjela slušati. Cijelu je noć provela pod tušem. I danas ponekad ima osjećaj na na sebi osjeća njegov đuveč. Đuveč s jajima i debelom njemačkom kobasicom narezanom na tanke ploške.

Ali Europu na sreću ne čini samo Njemačka. Europa je beskonačna. A Kristýna to zna najbolje od svih.

Hana si je natočila vino i kimnula konobarici da donese drugu bocu. Usijana je dvadesetdvojka sa škripom navalila na most. Hani se činilo da umjesto vozača u kabini sjedi veliki pas. Već je dugo smatrala da treba manje piti. I dugo je smatrala da si treba pronaći nekoga. I pokopati nekoga u toj svojoj glavi. Nekoga tko se zove Werner May.

Točno je godina dana otkako se razišla s njime i još uvijek od njega u glavi ima strah. Trudila se isprati ga s nekoliko očajničkih brzinskih snošaja s kolegom iz ureda. Nije pomoglo.

Werner May. Htjela je za njega reći Kristyni, ali ta ju se preduhitrila. Kao i uvijek.

„Ja sam samo uvijek mislila da ću s trideset godina sjediti negdje s muškarcem, s troje djece u krilu, ljeti ću ići u Hrvatsku, zimi u Krkonoše i to će biti dosadan, ali spokojan, krasan, češki, mirni život. Da ću biti odgovorna. Jer odgovornost je dosadan spokoj. A pogledaj me: nema muškarca s kojim bih izdržala duše od tjedan dana. Nema djeca. Nema Hrvatska.”

„Ali nema ni dosade. Bila si u Španjolskoj, zar ne? S Markom. I na Islandu, zar ne? S tim, kako si ono rekla, Jackom…”

„Da, Jack the Ripper. Bio je čudan. Ta svaki je Islanđanin čudan. A ovaj je uz to bio i islandski Japanac. Jedan od dvojice koji tamo žive. Stalno nas je htio snimati na video. I stalno je htio da doma čistim u školskoj uniformi. Stoga sam rekla… polagano dečko, ovo bi moglo loše završiti. Naime, Japanci danas čine samoubojstva u izravnom prijenosu.”

„Ali onaj Mađar te htio ženiti, zar ne? A onaj Britanac također. Poljak isto.”
„To da. Svi te dečki u određenom trenutku žele oženiti. A gdje su sada? Pitam te: gdje su sada? Sa svojim bivšim djevojkama. Ili s nekim drugim djevojkama. Gdje su ti pravi, sjajni, odgovorni muškarci koji su neodgovorni samo u krevetu? Gdje su ti muškarci što žele nas dvije?”

„Možda sjede negdje i pitaju se gdje su neke dvije sjajne odgovorne seksi djevojke što žele njih.”

„To sigurno – negdje možda sjede, ali gledaju nogomet na televiziji i jedu čips. Ne podnosim muškarce koji jedu čips. Jesi li kada već osjetila ujutro na prsima čips sa češnjakom? Nema ništa gore. Možda jedino đuveč.”

Werner May nije jeo čips. Ni đuveč. Živio je zdravo. Ali zato je dosta nezravo testirao djevojke. Kad bi se to s nekom činilo ozbiljno, pozvao bi je na treking u planine – Alpe, Tatre ili Pirin u Bugarskoj. A upravo tamo poveo je Hanu. Pozvao ju je kako bi pokazala što zna. Tjedan dana trčali su stjenovitom pustoši poput vihora. Hani su od toga utrnule noge. Ali sve je izdržala. Posljednja točka testiranja bilo je spuštanje po užetu. Ona koje je to uspjela, bila je njegova. Problem je bio u tome što nijedna nije uspjela. Pa ni Hana.
Naručile su kavu. I cigarete.

„Kako ti je uopće palo na pamet to nazvati  Tour d’Europe?” Hana je upitala Kristýnu.

„Jer ne znam voziti bicikl.”

„To valjda svatko zna, zar ne?”

„Možda zna svatko, ali ja ne. Nikada to nisam naučila. Imam problem s ravnotežom. Odlučila sam da moram probati drukčije. S biciklom ne možeš spavati.”

Hana i Kristýna imaju problem s češkim muškarcima.

„Devedeset posto čeških muškaraca su psihopati. Tih deset posto samo su nešto manji psihopati. Svi od nas žele neku vrstu vlastite majke,” tvrdi Kristýna.

„A niti jedan ne sjeda dok piški.”

„Misliš li da to i ti muškarci misle o nama?”

„Što to, da smo njihove majke?”

„Da smo psihopatkinje.”

„Meni je svejedno, ja bih mu to i rekla. Psihopatkinja zvuči sasvim seksi, zar ne? Sigurno više nego hipijevka. Ali češki muškarac za razliku od Britanca ili Danca stalno nešto glumata. Kad bi barem morao reći: Dobar dan, zovem se Pavel Kreten i želim s vama spavati. Ne, on govori – imam trideset i tri godine i želim s vama osnovati obitelj. Znate li kuhati? A pritom misli samo na to kako sa mnom spavati. Ne podnosim neiskrenost. A ni kuhanje.”

„Možda smo nepravedne.”

„Ja sam slučajno vrlo pravedna. Svima dajem šansu, ali samo jednu. Najgore je to što su mi uglavnom dovoljne prve dvije rečenice. Uglavnom su to i posljednje dvije rečenice koje želim čuti. Ali to ne znači da si sada ne bih priuštila jedan lijepi le petit mort.”

„Malu smrt?”

„Orgazam. Le petit mort. Ti si živjela u Francuskoj a ne znaš što je to?”

„Valjda je to stoga što u Francuskoj nisam doživjela orgazam.”

„A kako dugo si bila tamo?”

„Dva semestra”

„I čini li ti se to normalno?”

Hana se malo posramila. Sad se ni njoj nije činilo normalno. U Francuskoj je provela čak tri semestra. Išla je na fakultet, prepustila se atmosferi Lyona i zaboravila je na seks.

„Kad o tome tako razmišljam, zapravo bi mi više trebao le grand mort,” rekla je Kristýna. „Ili radije odmah neki pošteni masakr.”

Werner May. Kad je Hana konačno shvatila da ju je u Bugarskoj testirao, htjela mu je opaliti šamarčinu. Ali samo je ustala i jednostavno otišla. Vikao je nešto za njom, ali više ga nije htjela čuti. Isto kao što dugo nije htjela priznati da je bio prvi s kojim je doživjela svoju vlastitu malu veliku smrt. Le petit mort. Da su sve prije toge bile samo igrice orgazma.

„Mislim da ga još uvijek volim,” rekla je Hana i natočila si vino.

„Koga?”

„Wernera. Wernera Maya.”

Kristýna je ispljunula vino.

„Što?”

„Da. I dalje ga volim. Nazvat ću ga.”

„Nemoj biti glupa.”

„Ne. Zaljubljena. Moram mu to reći”

Hana je izvadila mobitel i utipkala PIN. Krivo. Od druge također, a o treće isto tako. Bijesno je bacila telefon u torbicu i rasplakala se.

Kristýna ju je zagrlila.

„On je svinja. A u krevetu nije valjao.”

Hana se prestrašila.

„U krevetu? Kako to možeš znati?”

Kristýna se također prestrašila. Htjela je nešto reći, ali nije rekla ništa.

„Pitam te, kako to možeš znati?”

„Ta…spavala sam s njim….”

„Što? Ta ja sam tvoja najbolja prijateljica!”

„To je bilo kad se već razišao od tebe…”

„Ali Werner je Nijemac. A ti si govorila…”

Kristýna je samo slegnula ramenima.

„Ispričavam se.”

„Misliš da je to dovoljno?!”

„Jako mi je žao. Ali bio je polu-Estonac.”

„A ja sam ga voljela!”

„Znam.”

„I to je sve što imaš za reći?”

„Znaš li što je bilo najgore? Našla sam kod njega istu bilježnicu kakvu imam ja. Samo što je umjesto zemljopis pisalo Građanski odgoj.”

Na trenutak je bila tišina. Uz kafić je prošao novi tramvaj. Nova dvadesetdvojka.

„Je li tamo bilo nešto o meni?” pitala je Hana.

„Bilo je. Da si jako brza. I neodgovorna.”

„Također te htio povesti na treking?”

„Također, ali ja sam mu odmah rekla da neću ići. Zar sam kakav hipijevac da spavam negdje u šatoru?”

Kad su izašle iz kafića na grad je već odavno pala noć. Uhvatile su se za ruke i prešle preko raskrižja. Stajale su na mostu pod kojim je upravo plovio brod puni turista. Japanci.

„Le petit mort! vikala je Kristýna. “Le petit mort” i izula je štikle. “Masakr!”
Popela se na ogradu.

„Le grand mort!” izderala se Hana i pored je prošla dvadesetdvojka. U kabini je umjesto vozača sjedio veliki pas. Izvadila je iz torbice zablokirani mobitel. Sjetila se da više ne želi biti dezorijentirana. Da je vrijeme pronaći novi smjer. Prebaciti u neku drugu brzinu.

„Sve odblokirati!”

Bacila je mobitel u rijeku.

„Fuck off Europe!” Kristýna je u rijeku bacila crvene štikle. I popis literature. Konačno i bilježnicu s natpisom Zemljopis. Činilo joj se da sve tek počinje.

Grupa japanskih turistu počela ih je fotografirati.

„Zar vi doista pratite samoubojstva u izravnom prijenosu?” dovikivala im je Hana. „Perverznjaci!”

„Špekica i Antikrist!” derala se Kristýna.

Hani se činilo da nikada nije bila tako opuštena. Odlučila je prestati čitati jer više ne želi ništa nadomještati. Želi živjeti u potpunosti.

„Fuck off Werner May!” izderala se u objektive tih malih aparata.

„Fuck off zemljopis. Fuck off građanski odgoj. Fuck off čips sa češnjakom. Fuck off đuveč!” pridružila se Kristýna.

Obje su stajale na ogradi mosta. Držale su se za ruke i njihale simo-tamo.

Kristýna je zagrlila Hanu.

Ispod njih tiho je tekla rijeka.

Japanskim se turistima činilo da se ljube.

(c) Jaroslav Rudiš, 2007-2013

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

Krajem nakon bitke

Ljetna pripovijetka

Sunce prži, koprive također, a ja nisam sigurna što mi više smeta. Ta sparina, te koprive ili to što sam opet podlegla, što nisam rekla ne, što to još uvijek nisam naučila, što i dalje imam strah od samoće te sam opet s njime otputovala na vikend. Stojim na maloj granici usred polja. Brišem si oznojeno čelo, psujem što sam u autu ostavila sunčane naočale i gledam prema šumi na obližnjem brežuljku. Sunce se poigrava sa mnom, a vjetar se poigrava sa žitom.

„Svuda ovuda su išli,” zove me Roman i gleda u kartu. „Možeš li to zamisliti? Svuda ovuda se to odigravalo. Mišo, zamišljaš li?”

„Da,” odgovaram i otpijem.

Ne lažem. Sada ne. Trudim se doista sve to zamisliti. Barem na trenutak. Ne činim to jer me  veseli, niti zato što veseli njega, već se možda u toj zamišljenoj slici nalazi neko oslobođenje, neki put prema izlazu. Zamišljam to, ali vidim tek savijeno žito, krovove seoskih kuća, šumu i pred sobom vidim Romana: njegove snažne ruke, osunčana ramena, izbrijanu glavu. Trudim se zaboraviti sve sumnje. Bit će to u redu, naravno da hoće. On me voli, da, ja njega volim također. Zato sam ovdje. Preskačem koprive, bacam se u pšenicu i preplašim zeca koji ispali kao iz topa te za sobom u žitu ostavi crtu koja se još dugo njihala.

I ja se stresem. Prestrašim se. Kriknem. Roman se okrene.

„I topovi, svuda ovuda pucali su topovi. Možeš li to zamisliti?” pokazuje i Jitunka na njegovoj nadlaktici se zategne. Jitunka je plava, ali ne plava poput neba nad nama. Ono je svijetlo, pomalo izblijedjelo, izmoreno suncem. Jitunka je tamnoplava i ja se bojim da nikada neće izblijediti. Jitunka – istetorivarno ime njegove prve žene i uspomena na vojsku. Nikada je nisam vidjela, a Roman ne priča o njoj. Ali njeno ime vidim svako malo. Hoće li jednom na drugu ruku istetovirati moje ime? Koje također neće izblijediti? Želi li to uopće?

„Tamo na Chlumu stajale su austrijske bitnice. To je sigurno bio masakr. Navodno nakon toga nitko nije poznao što su seljaci ovdje sadili. Možeš li to zamisliti?”

Hodamo poljem prema šumi kao što su se ovuda u smrt išli pred toliko godina austrijski vojnici koji su se nedaloko od mjesta Hradec Králové sukobili s pruskom vojskom u drugoj najvećoj bitci devetnaestog stoljeća, kao što mi je Roman objasnio.

„Nama to ide, imamo kratke hlače i majice, ali oni su imali teške uniforme, teške puške i još je k tome bilo odvratno vrijeme i također su mnogi među njima imali proljev. Nama krasno svijetli sunce, divota” priča dok njegova slova odnosi vjetar. „Ali tada je to sigurno bio masakr”.

Hodamo dalje i ja mislim o tome kako vikend provode djevojke iz ureda, Klára i Zdena. Klára se kupa negdje s obitelji, Zdena leti na motoru s tim ubrzanim higijeničarem iz marketinga s drugog kata, koji ide u solarij i posvuda se brije. Znam to, jednom sam slučajno spavala s njime, bio je kao od gume, ali Klári to nisam rekla. Nisam joj rekla ni to da ću s Romanom obilaziti bojno polje iz 1866. godine. Već vidim njihove poglede i upitnike u očima, da nisam skrenula. To je naime teško objasniti.

Rekla sam im da letimo na produženi romantični vikend u Pariz. To jednostavno zvuči bolje nego bitka kod mjesta Hradec Králové. Moram smisliti što ću im reći kad se u ponedjeljak ujutro nađemo na hodniku kod automata za kavu. Morat ću im pričati što sam sve doživjela s Romanom u Parizu, kakvi su bili hotel i let, kamo me odveo na večeru. Moram negdje kupiti bocu francuskog vina, uvijek s izleta donesemo takve poklone. Kvragu, htjeti će vidjeti kakve sam krpice donijela. Morat ću to nekeako izbjeći ili na brzinu nešto kupiti, barem grudnjak i hlače, to mi ionako treba. Nitko neće prepoznati odakle su, danas se sve to ionako šije u Kini.

Probijam se poljem iza Romana koji misli na taj krvavi masakr svuda oko nas. Dok ja mislim na Pariz. Nikada nisam bila tamo. Morat ću to proguglati, Klára i Zdena su već bile u Parizu, ne smiju me otkriti. Pariz… Kafići. Butici. Louvre. Napoleon.

„A Napoleon, je li se i on ovdje borio?” zovem Romana.

„Kako Napoleon?” gleda me strogo i Jitunka na ramenu se namršti.

„Mislim ovdje.”

„Napoleon je već odavno bio mrtav. Borio se kod Leipziga 1813. godine, to je bila ta najveća bitka devetnaestog stoljeća. Ta govorio sam ti o tome u autu.

„Ah da, zapravo…”

„Tamo sam mislio otići idući put. Idemo li?”

„Naravno, to će biti super…”

„Lijepo ćemo se onuda prošetati…” Roman i dalje nešto priča, ali ja ga u toj sparini ne mogu doživljavati. Čujem samo pojedine riječi: top, pruske puške, austrijske puške, sprednjače, ostraguše…Možda imam sunčanicu. Možda toplotni udar. Možda oboje.

„A žene?” izleti mi odjednom.

„Što sa ženama?” okrenuo se.

„Jesu li se tada ovdje borile i žene?”

„Pa to ne znam. U bitci vjerojatno ne. Možda kao njegovateljice. Ali sugurno su lokalne žene morale ovdje pomagati pokapati.”

„Znači bilo je kao i uvijek: muškarci se potuku, naprave nered, a žene pospremaju.”

„Oprosti, ne čujem, vjetar, što si kazala?”

„Ma ništa…”

„Kakav nered?”

„Da te volim.”

„Što?”

„Rekla sam da te volim.”

„Da, da, bio je to lijepi masakr.”

„Konačno smo se probili kroz žito do okrajka listopadne šume. Noge me peku od kopriva, a Roman razgledava prvi od desetak spomenika od pješčanih stijena koji se uzdižu na mjestima masovnih grobnica koje valjda broje više grobova nego što ova šuma ima stabala.

Isuse, ja želim doma, pomislim, ali Romanove oči iskre oduševljenjem. Objašnjava kakva se tragedija ovdje odigrala, kako je samo u ovoj šumi poginulo pet tisuća vojnika, Autrijanaca i Prusa, kako su ovdje posloženi u masovoj grobnici.

Borili su se protiv sebe, a ovdje leže u jamama jedan preko drugog. A sada ovdje stojimo nas dvoje. Nije li to apsurdno? Možeš li to vjerovati?

To mi se čini apsurdno jer me ratovi  nisu nikada zanimali. Ništa ne govorim. Umorna sam. Drago mi je međutim što je Roman sretan, jer je po tom pitanju poput svakog muškaraca: ako ne dobije to što želi, postane pomalo zloban. Ali on me voli i ja volim njega. Barem se nadam. Sad će sve spomenike, križeve i grobove htjeti označiti na karti i fotografirati ih. I ono glavno, želi prespavati u toj šumi smrti. Zato nosi taj ruksak sa spavaćim vrećama i podlogama. Sve to želi proživjeti. Ponekad se doista bojim za njega.

Hodamo spokojnom, hladnom, tamnom šumom i Roman me odjednom uhvati za ruku.

Zaustavljamo se.

„Zatvori oči i slušaj. Čuješ li tu bitku?”

Ne čujem ništa.

„Neki stručnjaci iz područnja kvantne fizike trvde da vrijeme ne teče prema naprijed, već da se stalno vrti u krug, sve se stalno događa odjednom. To znači da smo mi ovdje i istovremeno se oko nas u tom istom trenutku odvija bitka.”

Čujem samo ptice, kukce i vjetar u krošnjama listopadnog drveća.

„Ja čujem. To je ovdje. Pet tisuća mrtvih. Možeš li to zamisliti?”

Piški mi se.

Upitam „Znači li to da smo vječni, nikada ne umiremo i stalno se vrtimo u krug?”

„Da. Kakav masakr, zar ne?”

Razmišljam nije li Roman od te vrućine definitivno skrenuo.

Sunčanica. Toplotni udar. Možda oboje.

Upoznala sam ga preko jedne prijateljice u trenutku kad sam shvatila da moji vršnjaci nisu ni za što. Naravno, više manje svi se žele ženiti i imati djecu, ali samo zato da bi se potom rastali. To je jednostavno tako. Htjela sam pronaći nekog tko je već prošao tu fazu života. Tko ima iskustva, tko je već bio oženjen, razveden je također, cijeni pristojne djvojke i ima uglavnom sređenu prošlost, kako se to kaže. Roman je ove godine napunio četrdeset i osam godina te s Jitunkom koja se mu plavi na ramenu ima dva sina. Jedan je u gimnaziji, drugi na fakultetu. Nisu zajedno već sedam godina, ali tu tetovažu ne želi ukloniti. Boji se da će mu tamo ostati veliki ožiljak. Kvragu, valjda je ne voli i dalje?

Ima malu građevinsku firmu, veliki terenski auto i hobi mu je vojna povijest. Na početku mi se to činilo simpatično poremećeno. Netko se pali na podvezice, netko na uniforme. Cure iz ureda su išle na kupanje, mi na ragledavanje i povijesne susrete. Sad mi je to manje simpatično, ali volim ga i dalje. Ne želim biti sama. Volim li ga? Ili ne želim biti sama? Zapravo ne znam. Žalosno je kad imate trideset i tri godine, a i dalje ne znate.

Mrači se.

Na livadi smo složili vatru. Pečemo kobasice. Noć pomalo dolazi u šumu i pada na nas. Mirna, tiha, sveobuhvatna, neočekivano krhka. Lijepi trenutak. Ne mislim na to da su svugdje okolo grobovi i leševi. Pritišćem se k Romanu. Umorna sam.

„Zašto se ne bismo vjenčali?”

Ništa ne govorim. Gledam u vatru. Ovi plameni jezičci odjednom mi se čine bolji od televizije i facebooka i čavrljanja s curama zajedno. Razmišljam o tome kako bih im u ponedjeljak mogla reći da smo u Parizu roštiljali na terasi stana naših poznanika. Kakvih? Ta poznanika jednih poznanika. To bi prošlo.

„Halo, nešto sam te pitao.”

„Da…naravno. Zašto ne…Ali želim da na ruku istetoviraš moje ime.”

Potom popijemo do kraja bočicu ruma i ja tonem u san. Padam u unutrašnjost šume i snova. Letim prostorom. Velika i spokojna. Nema me. Odjednom me probudi strašna buka. Otvorim oči i vidim kako oko mene lete metci. Posvuda se valjaju vojnici u starim uniformama i umiru. Pod njima padaju i njihovi konji te jezivo vrište dok iz njih komadi željeza ispuštaju život. Tražim Romana. Trčim po šumi. Trčim po bojnom polju i izmičem metcima. Razmišljam o vremenu koje se vrti u krug. Ovdje sam. Negdje sam drugdje. Provlačim se među mrtvima i ranjenima. Njihova me lica podsjećaju na sve moje ljubavnike. Imam groznicu. To su oni, doista. Na sebi osjećam njihovu krv. Padam i opet se podižem. Tražim Romana. Vrištim. Plačem. Padam. Želim otići. Želim biti u svojoj garsonijeri na Palmovki. Ne mogu pronaći ni samu sebe. Dok me najednom netko ne uhvati za ruku.

„Što ti je?” trese me i ja prepoznajem Romanov glas.

„Trčala si po šumi poput luđaka. Što se događa s tobom?”

Ne znam. Ništa. Sunčanica. Toplotni udar. Sve. Želim otići odavde. Želim doma. Bojim se. Želim mu reći da ja nisam za to. Da odustajem. Želim biti sama. Želim otići od njega.

Pritisne me k sebi.

„Bit će u redu,” šapće, „Samo mala groznica. Bit će u redu.”

Želim mu sve reći. Reći ću mu to. Sad ću mu reći. I pogledam u tamu šume.

 

(Lipanj 2011., objavljeno u OnaDnes, prilogu MFDnes, 27.6. 2011.)

© Jaroslav Rudiš 2011

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

Božićna pripovijetka: Čudna godina u Las Vegasu

„Čudna godina” kaže Michala i zamota si cigaretu. „Ali meni je stalno tako. Moj život su same pukotine. Tata se rastavio od mame kad su mi bile tri godine. Vidjela sam ga tek s šesnaest godina kad sam pobjegla k njemu u Prag jer sam shvatila da, suprotno onom što mi je mama uvijek tuvila u glavu, sve to ipak nije bila njegova krivica. Naime, ni s njom nije bilo baš lagano. Zar bi to s njom izdržao neki lik?”

Vani se grad ledi, a na radiju traje upoznavanje onih koji će zauvijek ostati sami. Pijemo grog, ali i unatoč tome cvokoćemo.

„Samo što sam od tate pobjegla nazad u Brno jer ni s njime nije bilo lako. Pobjegla sam i iz svih škola i osnivala bendove koji su se odmah raspadali. Pisala sam tekstove, ali samo do polovice, tu drugu nikada nisam mogla smisliti. Stoga sam se dosjetila spajati te prve polovice, ali to nije išlo, ta ne možeš spojiti ni šarana s devom.”

„Ti si pisala o šaranima i devama?” malo sam zijevnuo.

„Umaram te, zar ne?”

„Ma kakvi.”

„Katkada jednostavno imam osjećaj da sam i ja takva raspuknuta na pola. Katkada nevidljivo, ali katkada je dosta vidljivo. Ujutro se ne mogu ni u ogledalo pogledati.”

„A da nisi možda samo mamurna?”

„I to je povezano s tom mojom raspuknutošću na pola. Ne mogu zaspati i onda trgnem bocu vina. Ujutro ne mogu doći k sebi. Moram popiti dvije kave i putem do hotela u tramvaju popiti još i redbul. Srce mi potom tako nabija da ga moram utišati neurolom. Samo potom sam opet umrtvljena i moram se ponovno pokrenuti. Cijeli se život samo pokrećem i zaustavljam poput pokvarenog tramvaja.”

„Radiš u hotelu?”

„Da, da. Kad turisti kažu da žele nešto autentično, šaljem ih ovamo, u Las Vegas.”

Michala je mršava, visoka i crnokosa, na sebi ima crnu kožnu jaku i ofucale čizme te i sad u noći nosi sunčane naočale. Kao da je ovamo ispala s turneje nekog njemačkog elektropankerskog benda.

Kad govori o svojim pukotinama lagano se smije, kao da ih tim smijehom želi zacijeliti. Ima dvadeset i tri godine, nisam je vidio godinu dana i nikada prije toga. Naletili smo slučajno jedno na drugo u toj božićnoj bitci štandova na trgu Slobode. Završili smo u otrcanom baru nedaleko kolodvora.

„Ovo je jedino pravo mjesto u Brnu.”

„Zove se Las Vegas.”

„Možda upravo zbog toga. Ovdje ima više automat klubova nego tamo. Ovo mjesto govori istinu o ovom gradu, čovječe. Nikakav Fuchs. Las Vegas.”

Potom objašnjava da je Las Vegas zapravo sajmovski štand. Zidovi su tako tanki da je tu uvijek deset stupnjeva više nego vani. Ljeti četrdeset, zimi nula. Ljeti se u pivo stavlja led, zimi se pije samo grog.

„Sve gostionice nešto glume, ali ovdje je predstava već završila. Las Vegas, Brno.”

Prvi smo se put susreli lani na Flédi. Bend nije bio Bog zna što pa smo cijelo vrijeme brbljali u obližnjem kebabu i potom smo s nekim društvom otišli dalje. Iz šale ili gluposti napisao sam joj na ruku tekst neke pjesme. Ni više ni manje. Potom se nismo sreli godinu dana. I to je moguće u Brnu. U Las Vegasu sigurno također.

Za šankom sjedi opasna dugokosa djevojka utegnuta u tajice. Puši jednu za drugom te usredotočeno nekoga na daljinu uništava sms porukama. Dva mladića trude se podojiti automate, na polici pored ruma i vodke trepće Santa, a o šank se opire mršavi naci. Na sebi ima samo potkošulju iako tih par ljudi što u Las Vegasu čekaju to nešto, nije skinulo ni jakne.

„Taj tvoj natpis na ruki, i to je bila lijepa pukotina.”

„Što sam ti tamo zapravo napisao?”

„Ne znam, ali bilo je na njemačkom.”

„Aha.”

„Ja ne znam njemački, ali moj je dečko znao. Ujutro je to pročitao i to je bila prva pukotina u našoj vezi.”

„To mi je žao, kvragu.”

„Ne, meni je drago, barem se to ubrzalo. Druga krhotina bio je život u toj rupi. Zahod na dvorištu, voda na hodniku a struja spojena na vod. Živjeti s pankerima bila je njegova ideja, kako ne bismo morali plaćati i kako bismo bili slobodni.”

Nejasno se sjećam kako je o tome govorila i lani.

„A posljednji pukotina bila je namirisana kuja kod koje se odlazio grijati na Veveří. Jednom sam ga potajno slijedila i potom čekala dolje u kafiću. Bila sam toliko nervozna da sam se skroz uništila. Potom su izašli van i ja sam također izašla te smo stajali nasuprot sebi na pločniku…”

„I šo onda?”

„Ništa. Htjela sam mu opaliti šamarčinu, ali jednostavno nisam. Stajali smo tamo kao budale i potom je svatko otišao svojim smjerom. Tako je izgledao naš konačni rastanak.”

Na radiju svira Ponoćka. Naci pleše s barmenkom, dečki za automatima pjevaju zajedno s pjevačem. Aleluja. Potom ponestaje ruma za grog i Las Vegas se zatvara.

Hodamo kroz grad koji se smrzava. Sve te ravne i stroge kuće odjednom su krive. Ili smo krivi mi. Na Moravskom trgu gore svijeće.

„Čudna godina” kaže Michala i zamota si cigaretu. Upaljač joj je nekamo nestao. Podigne sa zemlje jednu svjećicu, zapali si i položi je pored fotografije s predsjednikom. Cijela je pokapana voskom.

„I ovo je krasna pukotina” skine svoje crne naočale i očima prijeđe preko te žute nemirne površine. Oči su joj pomalo natečene.

„U zadnje virijeme stalno plačem.”

Potom podigne fortografiju, pogleda je i strpa je u džep.

„Božićni poklon za crne dane” kaže. „Sjetila sam se što si mi na ruku napisao. Leben hajst leben, tako nekako. Što to znači?”

„Ta Laibach…Nešto kao život je život. Valjda smo pričali o njima.”

„Ali zašto si mi napisao baš to?”

„Ne znam…Stvarno ne znam.”

Gledamo uzburkano more zapaljenih svijeća. Sve te fotografije, poruke i molitve.

„Čudna godina,” kažem.

 

(Brno, 23. 12. 2011. Posvećeno V.H.)

Autor: Jaroslav Rudiš, © Jaroslav Rudiš, 2011.

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić

 

Alois Nebel: Silvestrovo u Bijelom Potoku

Volim ovakve trenutke. Trenutke u kojima se to završava, u kojima znamo da je sve već prošlo i samo se čeka da u peći dogori vatra. U kojima znamo da nismo ništa pametniji nego lani, ali valjda ni gluplji, već jednostavno jesmo. Svatko se u tom trenutku nada da će ono što dolazi ujutro kad se u peći naloži vatra, biti ljepše od onog što završava. Da će odnekud pasti sreća, novac i ponovno sreća ili da barem neće doći neka katastrofa. Volim trenutak u kojem je dobro zapaliti „dravu”, jedinu djevojku koja vas neće iznevjeriti, tri puta dugo udahnuti, zakašljati, zamisliti se i pripremiti u glavi neku želju, odluku, jednostavno magičnu formulu ne samo na Novu, već na cijelu sljedeću godinu.

Danas je Silvestrovo. Iza prozora pada snijeg, u peći pucketa vatra, a čitavog dana našom je stanicom prošlo tek par vlakova.

Zovem se Nebel. Alois Nebel. Riječ der Nebel znači magla. Međutim, ako je pročitate odozada, dobit ćete riječ Leben. A das Leben znači život. Ja nisam odabao to ime, kao ni tu suđenu mi omču koja mi od rođenja visi oko vrata, to je odabrao jedan željeznički inspektor. Imao je međutim pravo. Mislim da je upravo u tome smisao svega oko nas i u nama. Cijeli se naš život sakriva u magli iz koje nas ponekad zaskoči. Upravo mi se to događa. U magli se rađamo, u magli odlazimo, maglu često nosimo u glavi. Zovem se Alois Nebel i živim u Jesenikama, tom gorskom kraju na kraju svijeta, gdje zima nikada ne završava u potpunosti i koje nije otpisao Bog, već i vrag. Ovaj je kraj najljepši ujesen i u magli.

Živim u malom gradiću koji se zovi Bijeli Potok. Prije je to bio Weissbach, jer ovdje je nekada živjelo više Nijemaca nego Čeha. Znam ponešto o tome budući da sam točno između, pola Čeh i pola Nijemac. Nemojte me međutim pitati koja je polovica koja, to jednostavno ne znam. Prije ću vam reći kako su vlakovi vozili po našoj pruzi 1918. i 1938., godine 1945. i 1968. Također ću vam nabrojiti sve susjede koje su k nama donijela sudbina i vjetar povijesti, koji je u daljinu otpuhao sve Nijemce. Nabrojat ću vam također sve Grke, rumunjske Slovake, Vlahe i nekoliko Čeha koji su nakon rata po kazni bili poslani ovamo.

Zovem se Nebel i činim to što je barem jednom u životu htio iskisiti svatko od vas. Upravljam ovim svijetom. Vlakovima. Na željeznici sam i radim kao otpremnik te nikada nisam radio ništa drugo jer kad se čovjek rodi po utjecajem željeznice, ne preostaje mu ništa drugo. Meni se to dogodilo. Na ovoj stanici služio je još moj djed te sam ja na njoj završio. Međutim, ne žalim se. Recite, zar nikada niste poželjeli otpremiti vlak palicom, motkom prebaciti signalizaciju na slobodno ili barem prebaciti skretnicu na drugu prugu? Katkada je i to potrebno u životu.

Volim ovakve trenutke. Danas je Silvestrovo, nešto nestaje, a nešto drugo još nije počelo rasti. Volim ovaj trenutak kad završava jedna godina, a iz daljine navire druga poput sporog teretnog vlaka o kome čovjek još ništa ne zna.

Teretni se vlakovi kod nas zadržavaju dugo. Sprijeda vuče jedna bardotica, straga gura druga. Između njih vagoni. Puno vagona. Bardotica je dizelska lokomotiva. Tako ze zove zvog čvrstih prednjih limova koji izgledaju poput grudi slavne glumice koja se vjerojatno nikada nije vozila vlakom, ali nema veze. Ja joj to opraštam. Svejedno je lijepa poput te lokomotive i ponekad se u gostionici na kolodvoru posvađamo oko toga koja je obdarenija ženskom ljepotom, glumica ili lokomotiva. Kod nas je u pogonu puno bardotica. Također cvikerašica, hurvineka i lijesova. Svaka lokomotiva ima svoje ime i svaki će se strojovođa zakleti da imaju i dušu jer ponekad je na koljenima moraju moliti da uopće dođe do prijevoja na kolodvoru u Ramzovoj.

Volim ove trenutke. Palim dravu, udišem do pluća i mislim o tome kako premda nova godina donosi uvijek neku tajnu, nešto valjda ostaje. Na primjer komunisti i predsjednik Husák koji će, kao i svake godine, sutra u podne govoriti na televiziji i ponovno ga nitko neće razumijeti jer on govori polu-češki, polu-slovački, a osim toga svi će imati mamurluk. Magla će u dolinama također ostati. Pivo. Slobodna Europa koju potajno slušam kako bih znao što se događa u svijetu. I Wachek će biti ovdje, naš skretničar i trgovac koji nam nabavlja sve što postoji na svijetu. Amerike. Zavjese. Toaletni papir koji, kao sada, nigdje nemaju, a on ga uvijek odnekud čudom donese. Sve je poljsko, ali jeftino. I kazete iz poljskih spavaćih soba 3. I to će vam nabaviti kad vas uhvati tuga. Samo morate imati video. Ako ga nemate, možete tu kazetu baciti kroz prozor samo tako. Wachek kaže da s tom kazetom nitko nije sam.

Naime, mi smo svi inače sami, dovoljno je noću pogledati tko sjedi u kolodvorskoj gostionici. Ja, Wachek, ponekad njegov stari, pop, lugar, ratar. A tko je nekada imao ženu, ta je od njega pobjegla i vjeorjatno spasila svoj život. Ovaj kraj ždere ljude i otud se nitko neće živ izvući. Nikada nisam bio oženjem. Volim biti sam. Ne, ne žalim se. I osim toga, nisam opet tako sam. Imam vlakove, vozne redove, stan i mačka.

Uvlačim još jednu drinu i mislim na to što dolazi. Čovjek sa sigurnošću zna da će biti godinu dana stariji i možda dva kilograma deblji, više će ga boljeti kralježnica, a možda mu još naraste krvni tlak i kolodvorska liječnica u Jaseníku, čijeg je oca prošle godine pregazila drezina, predbacivat će mu pivo, tlačenicu i knedle sa svinjetinom i zeljem, taj slavni češki triatlon bez kojeg ne bismo bili to što jesmo. Kao da je već čujem!

„Gospodine Nebel, vi u žilama nemate krv, već mast. Vi ste mašina za infarkt.” Reći će mi na kontroli.

„Ali ja nikada nisam imao infarkt” nasmijat ću se. A doktorica će se također malo nasmijati, ali će se odmah potom uozbiljiti.

„Morate se više kretati.”

„Ali ja se krećem. Trčim gore dolje po peronu. Poput Zátopka.”

Ona će se još jednom nasmijati, potom uozbiljiti i ponovni nasmijati, zatim će pustiti svjetla na malom semaforu i pregledati mi oči: crveno, žuto, narančasto, zeleno.

Nisam slijep za bolje i nikada to neću biti. Ponavljam te boje, gledam je i znam da i ona dobro zna da je starenje i debljanje normalno, da je to u toj dobi normalno poput piva i mamurluka i svih tih stvari koje sam već nabrojio. Još mi na pamet padaju godišnja karta, uniforma, vozni red, Rusini koji su s nama već dvadeset godina i valjda će tu ostati zauvijek.

Svako malo im k nama šalju teretni vlak s cigaretama, mesnim konzervama, vodkom i benzinom, kojima svi trguju a najviše Wachek. A kad Rusinima netko pobjegne, u kraju se odvijaju manevri. Tog dečka uvijek ulove i zastrijele negdje u šumi, ako se već pred tim od staha ne objesi remenom poput onog koga sam preklani u zimi pronašao iza staje. Visio je tamo i bio smrznut do kosti. A ako netko pobjegne, svi su vojnici kažnjeni. Moraju, kao prošli put na primjer, rukama vaditi ugljen iz vagona na našem kolodvoru. Njihov zapovjednik to zove ugljenim praznicima.

Znam, znam…upravo to dosta ljudi ne voli. To neprekidno češko brbljanje, pričanje bez reda i skakanje s teme na temu, kojima tjeramo grozote svijeta i istine o nama samima, to naše kukanje, promatranje i beskonačno žaljenje samog sebe, gdje nas boli, što nam je tko oduzeo, što nam nisu dali i što nam ne ide. Ni to ne podnosim. Ali prije svege mislim da danas ljud ne vole riječ starenje, jer starenje nije lijepo i moderno, a ovo je vrijeme moderno. Ili se barem pretvara takvim.

Da vam bude jasno: ja se ne bojim starenja. Samo me tu na televiziji malo naljutilo što ljudi i posebno Pražani vole samo mlade i nove stvari koje se prodaju u robnoj kući Kotva, dok se meni čini da će se tamo jednom prodavati i novi umjetni životi. Od trčanja za mladošću više volim infarkt, sad, ovdje, na Silvestrovo, na toj našoj maloj stanici Bijeli Potok, koja ima tri prometna i jedan sporedni kolosijek, jednu gostionicu, skladište i staru signalizaciju, koja nam svijetli u magli još od Nijemaca. Maglu inače dobro siječe, to se mora priznati.

Ljudi se stalno nadaju da će ono što dođe biti ljepše, ali kad bi primjerice i bilo tako, oni bi se svejedno žalili. Dobro to znam prema željeznici. Kod nas se svaki dan pojavi netko takav. Naši su vlakovi vrlo dugački ili prekratki, u njima je jako vruće ili jako zima. Prljavi su i još k tome užasno skupi. Ta trabant je trabant, kupi si ga. Pa idi, govorim svaki put. Možda je sve to zato što se ljudi danas žale iz komfora i lijenosti, umjesto da rade štogod pošteno. Na televiziji su kazali da danas ljudi nemaju nikakve hobije, često imaju samo televiziju. I da ih je mnogo. Skretničar Wachek je ne primjer amaterski slikar, lemilicom će vam na šperploču spaliti jelena ili vašu djevojku. To je naučio u vojsci kod graničara na Šumavi kad je jednom uhvatio zalutalog istočnog Nijemca koji je htio pobjeći na zapad za djevojkom te je za to od zapovjednika dobio ručni sat koji ima još uvijek.

Barmen Šokin primjerice sakuplja recepte na gulaš iz cijelog svijeta. Potom je pokušava spremiti, ali na kraju uvijek skuha onaj svoj, gdje satima polagano pirja samo luk, goveđe koljenice, papar i sol a mi vadimo još sve dok ne pojedemo njegov gulaš te ga potom na koljenima molimo da sutra napravi još jedan, jer to je njegov pobjednički gulaš.

A ja? Sakupljam stare vozne redove. Znam što želite reći: oni su uvijek isti. Ali ljepota sigurnosti baš je u tome što vlakovi već sto godina voze jednako brzo ili polagano, ovisno o kutu gledanja. Ali vlakovi se barem nisu izgubili u toj magli našeg stoljeća. Za razliku od ljudi koji su se u magli toliko pogubili da su počeli jedni druge napadati i raditi nered. Sve to ponekad vidim u magli. Ali o tome nikome ne pričam. Kad sam to pokušao, odmah su mislili da sam pretjerao s dravom, kao da se s njima može pretjerati.

Na zahodu imam knjižnicu sto voznih redova, sto priča, koje su tamo nagomilali moj tata i djed. Kad sjedim tamo i čitam, katkada osjećam kako se okolo kotrljaju vlakovi, a u njima povijest i ljudi, vidim kako u magli dolaze i odlaze, mogu s njima govoriti u magli, ali radije se držim po strani. A kad je toga više, opet počnem čitat vozni red i ti brojevi brzo odagnaju te slike, jer u voznim redovima je uvijek sve jednako, kao u Bibliji. Kod nas vlakovi uvijek voze jednako brzo ili polagao, ovisi o vašem doživljaju vremena. Onaj tko poznaje vozne redove zna što je život jer zna da tračnice danas vode u Lisabon i Auschwitz.

Eto, volim ovakve trenutke. Snijeg iza prozora, vatra u peći, kava na stolu. Ali kava iz kolodvorske gostionice! S duplim rumom. Kava koja se u vama neće samo tako ohladiti. Znam što želite reći: na poslu ne bi trebalo piti. I ja se toga držim, ali danas je ipak Silvestrovo. A krajem godine naši inspektori imaju svoje brige, mislim obitelj, traženje darova i slično.

Ti su inspektori dobri dečki. Nije im lako. Katkada mi se čini da na svakog željezničkog inspektora dođe drugi inspektor koji kontrolira njega. Jednom mi se jedan ovdje u uredu povjerio, netom prije Božića. Dečko iz Ostrave, mlad, jedva da se brijao, ali oštar kao mač i važan kao ravnatelj glavnog kolodvora u Pragu. Zove se Karel Sladký.

Sve je prekontrolirao i ništa. Stalno se užasno mučio, crvenio i znojio, ali nigdje nijedna pogreška, na kraju mi ga je počelo biti žao. Stoga sam krivo odjavio vlak iz Lipove, ali on to nije ni primijetio. I tako sam to priznao. A on je počeo govoriti. Da nije izabrao to zanimanje. Ni ženu. Ni Ostravu u kojoj živi nedaleko od stanice Vítkovice te od vlakova s blokovima ne može spavati.

„I mene bude vlakovi,” govorim.

„Ali ja to nisam odabrao! Vi moda jeste, ali ja nisam!” vikao je Karel Sladký. „Želio sam biti plesač! Baletan! Kao Harapes.”

„To možete i dalje, zar ne?”

„Ali kad? I kdje? I s kime?”

Potom se Karel Sladký razbrbljao, kako ga je već u prometnoj industrijskoj školi u Češkoj Trebovi više zanimao balet nego vlakovi, kako je uvečer volio plesati Labuđe jezero. Govorio je o piruetama i lijepim balerinama s televizije te o tome kako se to bojao priznati. Ostao je sjediti u uredu dan, dva, tri i odjednom je Božić prošao.

Potom ga je počela tražiti supruga, na kraju i iz uprave, glavni inspektor svih inspektora, ali on je i dalje tu sjedio, pričao i pio kavu, da bi me na kraju upitao znam li što na njemačkom znače Nebel i Lebel, što ja doduše znam, ali nikad to Nebel i Leben nisam primijetio u svom prezimenu. Bio je to Karel Sladký koji mi je oko vrata stavio tu moju sudbonosnu omču na kojoj ću se jednom objesiti, omču od života, vlakova i magle.

Potom je zaspao i probudio se te popio grog i ponovno uživao u našoj tamnoj gorskoj prirodi koje ja bila prelijepa onako zaleđena, priroda vukodlaka, koja se iza prozora rasvjetljivala i gasila, tako da smo ga Wachek i ja morali nagurati do noćnog motornog vlaka u smjeru Šumperka, inače bi nam tamo sjedio i dalje.

Sve je dobro završilo. Karel Sladký se na kraju pronašao. Razveo se i nakon posla je osnovao baletnu grupu Modra vojska i s njom doživljava uspjehe po cjelom svijetu, od Aša do Čierne nad Tisou, ukratko po svm prugama ČSD. A u znak zahvalnosti svake godine na Silvestrovo u kolodvorsku gostionicu dolazi k nama održati svečanu predstavu.

To je kulturni događaj godine na kojem nitko ne nedostaje. Baletani doduše sa sobom ne dovoze samo dobro raspoloženje, već i dečke koji se pretvaraju da su Bodhalová, Vondráčková i Karel Gott te možda glume i pjevaju čak i mrvicu bolje od njih. Dovoze i djevojke koje u otmjenim uniformama plešu po stolovima kolodvorske gostionice. Glavnom je točkom Labuđe jezero inspektora Karla Sladkého, koje oduševljava posebno žene. To je navodno još bolje od baleta televizije NDR u Ein Kessel Buntes.

Sladký tiho plovi salom, uvija se među razbitim čašama i opušcima i divan je. Pretvara se u velikog čudesnog tužnog labuda i pleše kroz našu kolodvorsku gostionicu te se svi od te ljepote ukipe  i zaborave na zimu i brige koje im tište glavu. Svi se boje piti te čak i gutati ili počešati se jer je ovo stvarna ljepota koju čovjek ne može kupiti u Kotvi.

Tu se ukipi i Wachek kojemu prostačenje nije strano. Ukipi se i njegov stari koji vodi autokamp u koji nitko ne dolazi jer tko bi kod nas nešto tražio. To je ranije bio pionirski tabor, prije toga tabor za Nijemce u izgnanstvu, a prije toga podružnica njemačkog koncentracijskog logora te prije toga izviđački tabor a taj je uvijek bio pored toga. Ukipi se i Šokin koji inače nuklearnom brzinom pije jedno pivo za drugim. Ukipim se i ja. Svaki put kad ga vidim, osjećam kao da mi netko oko vrata steže omču od života i magle i moram si natočiti čašicu kako bih lakše disao, jer Karel Sladký pred nama pleše naš ples smrti. Ali najviše se ukipe žene, sve te kondukterke i blagajnice koje zovemo saskim Simmeringom zbog tih brda, zavoja, mostova i tunela.

Odrvene naime samo na površini. Unutra to vrije od dojma i mi im moramo dodavati maramice jer na kraju točke Sladký kao labud umire. I svi shvate da s njime umire i stara godina, a da tu novu neće biti tako lagano pobijediti. I tako na kraju plačemo baš svi kad labud Karel Sladký pada na zemlju među opuške. Tulimo i znamo da je i naš život ples među krhotinama.

Na kraju su svi doljmljeni i zagrle se. Nekoliko se želježničara pred gostionicom potuče s šumarima oko toga tko ima ljepše uniforme, ali i oni se potom opet zagrle i naruče novu žesticu.

Volim ovakve trenutke. Posljednji je vlak otišao, ubrzo će ponoć a drava me lijepo steže u plućima. Još ću jednu zapaliti.

U kolodvorskoj gostinici počinje tutnjati, Karel Sladký i njegovi plesači iz Modre armade već su na svojim mjestima. Omča je spremna. I ja pomalo idem. Svečanost završetka može početi. Moram još samo smisliti tu čarobnu formulu.

Stanica ČSD Bílý Potok, Jeseníky, 31.12.1988.

Autor: Jaroslav Rudiš

Prevela s češkog jezika: Klara Pedišić